Da je Rusija sposobna pokazati svoju moć u bilo kojem dijelu svijeta i nije neka novost, ali svakako je zanimljivo da su Rusiji podjednako važni Bliski istok i Sjeverna Afrika koliko, primjerice Indokina. A upravo je u Indokini ruska prisutnost izazvala snažnu pozornost javnosti. Sve je započelo agencijskim vijestima o posjetu ruskog ministra obrane Vijetnamu 4.siječnja. Na marginama protokolarnog susreta obznanjeno je kako je ruskim Il-78 Midas zrakoplovima omogućena upotreba vijetnamske zračne luke u zaljevu Cam Ranh u južnoj vijetnamskoj provinciji Khanh Hoa. Ovo korištenje proglašeno je pomoći u snabdijevanju ruskih bombardera Tu-95 'Medvjed' gorivom, ali zapravo time je Rusija dobila strateški važnu poziciju za vojne letove na području Istočne i Jugoistočne Azije, sve do američke postaje na Guamu. Washington je odmah prozvao rusku nakanu osiguravanja takvih letova provokacijom koja služi pokazivanju snage i za prikupljanje obavještajnih podataka – što je iznimno zanimljiva poruka s obzirom da američka vojska u istom dijelu svijeta radi upravo iste stvari. Ipak, iz Washingtona je došla poruka Hanoju da uskrati Rusima pristup Cam Ranhu, kako se ne bi podizale tenzije u regiji. Moskva je odbacila sve američke optužbe i brani svoje vojne odnose s Vijetnamom.
Iza primjetnih diplomatskih dobacivanja, ipak, stoje složeniji regionalni interesi. Kina već odavno pogledava prema Južnom kineskom moru, nadajući se riješiti dugogodišnje teritorijalne nesuglasice u svoju korist. Vijetnam je kroz cijelo to vrijeme bio pod američkim embargom uvoza oružja, a taj je embargo nedavno djelomično skinut. U listopadu prošle godine, dogovoreno je da će se omogućiti prijenosi obrambenog oružja za pomorsku sigurnost, kako bi se Vijetnam u potpunosti integrirao u američke inicijative pomorske sigurnosti u Južnom kineskom moru. Istodobno je State Department zanijekao da se radi o protukineskom potezu, iako je njegov glasnogovornik priznao da se nada kako će Kina obratiti više pozornosti na ovakve inicijative.
SAD su nametnule embargo na uvoz oružja Sjevernom Vijetnamu nakon incidenata u Zaljevu Tonkin 1964., a 1984. Vijetnam se našao na međunarodnoj listi zemalja kojima je uskraćena nabavka obrambenih sustava, te s nje nije sišao ni nakon što su SAD ukinule trgovinski embargo 1994. Tek 2007. SAD su nagovjestile da će se status Vijetnama moći mijenjati na bazi pojedinačnih slučajeva. Prvi takav slučaj bio je 2009., kada je predsjednik George W. Bush uključio Vijetnam u program financiranja stranih oružanih snaga u vrijednosti od pola milijuna dolara. Uslijedile su i neke prodaje već korištene opreme, a kad je predsjednikom postao Barack Obama daljnja prodaja oružja bila je uvjetovana poboljšanjem ljudskih prava u Vijetnamu. Oprezno, trgovina se ipak nastavila, uz politiku mrkve i batine za potpuno skidanje embarga. Amerikanci su se također suglasili da će pružati patrolne čamce kao dio šireg plana pomoći Hanoju u pomorskoj sigurnosti.
John Kerry je putovao u Vijetnam 2013. kako bi istaknuo dramatične promjene u bilateralnim odnosima, i to ne samo u sigurnosnim pitanjima. Bilateralna se trgovina povećala za 60 posto, na ipak skromnih 25 milijuna dolara vrijednosti. Ipak, SAD shvaćaju da je trgovinska suradnja ključ za traženje većih ljudskih sloboda (iako isto ne traži od npr. Kine ili Saudijske Arabije). Prema Freedom Houseu, Vijetnam se smatra neslobodnom zemljom u kojoj živi 90 milijuna ljudi koji su podložni represivnoj vlasti koja zanemaruje temeljna građanska i politička prava. Komunistička partija Vijetnama jedina je legitimna stranka u zemlji koja nema slobodne i nezavisne medije. Sloboda udruživanja onemogućena je. Samovoljno lišavanje slobode građana rašireno je, a mali broj ljudi doživi osudu. Ipak, teško je očekivati da će američka administracija bdjeti nad poboljšanjem ljudskih prava.
Hanoj u svemu tome pokušava zadržati svoju hladnoratovsku poziciju ključnih područja suradnje, svoje nezavisnosti i nesvrstanosti. Ovaj pristup naglašava i suradnju i borbu protiv dominacije i izolacije (politika koja se na vijetnamskom jeziku naziva vua hop tac, vua dau tranh). Prilagodba posthladnoratovskim geopolitičkim datostima iznjedrila je proces obnove (doi moi), koji nalaže stvaranje novih prijatelja, ali i očuvanje tradicionalnih veza. U tome se odražava dugogodišnja poveznica s Rusijom. U oba smjera političkog razvoja, Vijetnam je bio dosljedan od 1991. Snažna nacionalistička komunistička partija odupirala se svakom obliku ulaženja u domaće politike velikih sila, te nastojala da ne bude percipirana kao klijentelistička država.
Zapadni mediji zgrozili su se vijesti o ruskim Iljušinima u Vijetnamu, pokušavajući pronaći poveznicu s ukrajinskom krizom. Takve poveznice nema, jer je ugovor o korištenju vijetnamske zračne baze dio širih razgovora o rusko-vijetnamskim vojnim odnosima koji su započeli još 1990. Zaljev Cam Ranh Rusima nije nov. Još 1970. Sovjetska pacifička flota stacionirala je svoj 922. Logistički centar i svoju flotilu u tom zaljevu, pod 25-godišnjim ugovorom. Kad su posljednje snage napustile zaljev 2002., ruska vojna prisutnost na azijskom Pacifiku prestala je za gotovo cijelo desetljeće, a Rusija se okrenula više svom zapadnom susjedstvu.
Sada je Rusija zainteresirana da vrati svoju dugogodišnju prisutnost u Cam Ranhu, koji je strateški i geografski vrlo važna luka. Naime, dubina gaza u tom zaljevu odlična je za ratno brodovlje, a nalazi se na položaju otkuda postoji izravan pristup bilo kojoj točki u Južnom kineskom moru. Vijetnamci su ostali na svojim temeljima, te su javno govorili da su otvoreni svakoj ponudi za poboljšanje infrastrukture u zaljevu, te da su otvoreni za razgovor sa svim civilnim i vojnim predstavnicima stranih zemalja. Ipak, iza kulisa, Vijetnam je dao ruskom brodovlju automatsko dopuštenje uplovljavanja u Cam Ranh, samo s prethodnom tehničkom najavom luci.
Rusija, dakako, nije zainteresirana za Vijetnam, već za utjecaj u cjelokupnoj Aziji, a Cam Ranh je visoko na ljestvici ruske globalne vojne strategije. Kako je svoj interes Moskva pokazala daleko prije ukrajinske krize, ima mogućnost oslanjati se na prethodne dogovore i razgovore, bez straha da će se ovaj potez povezivati s Ukrajinom. Kao u Hladnom ratu, u tom potezu Moskva susreće američke interese i pitanja zašto bi Vijetnam dao Rusiji mjesto, a ne i SAD-u. Ako izgubi Vijetnam, SAD će doživjeti izbacivanje i iz Istočnog i iz Južnog kineskog mora. Pri tome će se ostvariti još jedan cilj pragmatičnog rusko-kineskog saveza.
Ovaj 'savez' počiva na zajedničkim interesima u multipolarnom svijetu, a posebice u odupiranju američkoj globalnoj hegemoniji. Kina i Rusija potpisali su prije godine dana 400 milijardi dolara vrijedan ugovor o plinu, što pokazuje da Kina želi pomoći Rusiji u vrijeme kada Zapad pokušava izolirati Rusiju zbog ukrajinskog pitanja. U međuvremenu, Rusija ohrabruje Kinu da počne igrati jaču ulogu u razvoju ruskog Dalekog istoka. Unatoč površinskim razmiricama, Moskva je već krenula u jaču suradnju na području obrambene industrije. Time Rusija ima mogućnost jasnog odgovora Amerikancima.
Prvo, Washington se ne bi smio miješati u ruske interese, posebno ne u interese koje Moskva ima u Ukrajini i u Zajednici nezavisnih država. Drugo, ako će Amerikanci intenzivirati NATO aktivnosti i pokazivati mišiće, onda će Rusija raditi isto na azijskom Pacifiku. U ovom drugome, Rusija već naveliko ima kinesku podršku, koja iz svoje luke Hainan pokušava stvoriti respektabilnu svjetsku flotu. Washington bi sve to mogao shvatiti kao ozbiljnu prijetnju, te će vjerojatno pokušati nagovoriti Hanoj da ne dozvoli dalje jačanje vojne suradnje s Rusijom. Uz mrkvu, upotrijebiti će i batinu, odnosno spriječiti će podizanje cjelokupnog embarga na uvoz oružja. No, možda se to i neće dogoditi.
Naime, čak i ako embargo ostane na snazi, raspored međunarodnih odnosa jasno pokazuje da će Vijetnam imati alternative. Posljednjih godina Vijetnam je jačao odnose s Izraelom i europskim zemljama koje su spremne prodati oružje, a Hanoj već mjesecima razmatra njihove ponude. S druge strane, Washington se trudi svim silama pokazati koliko mu je stalo do američko-vijetnamskih odnosa. Kontroverza s ruskim zrakoplovima u Cam Ranhu nije dala za povod ozbiljnim prijetnjama; upravo suprotno, Amerikanci nastoje što jače naglasiti da ta činjenica ne predstavlja problem u američko-vijetnamskim vezama. A ako SAD i odgovore s političkim i gospodarskim pritiskom, Vijetnam se uvijek može okrenuti ASEAN-u, regionalnom udruženju jugoistočnih azijskih zemalja gdje je Hanoj član. Hanoj vidi u SAD-u samo protutežu kineskim interesima, ali istovremeno daje na znanje da Amerikanci nisu jedina opcija za Vijetnam, nego da stvara širok raspon strateških opcija za očuvanje i promicanje svojih nacionalnih interesa.
Vijetnam u svakom pogledu iskorištava tezu diplomacije malih zemalja koje stvaraju vanjsku politiku koja vodi nacionalne interese kroz politiku velikih sila s manje ili više pragmatizma ali i velikog opreza i uvijek postojeće alternative. Vijetnam je tako uspio diverzificirati odnose, instrumente moći i strategije. Hanoj nastoji potiho pokazati da svi mogu imati dobrobiti od takve politike. Washington, po mišljenju Vijetnamaca, ne bi trebao spriječavati ruski pristup vijetnamskim vojnim postrojenjima, jer nije samo Rusija korisnik istih. Američka vojska također ima pristup vijetnamskim lukama, kao i indijska flota koja je već postala stalni posjetioc Indokine. Svi mogu ostvariti dobrobiti od vijetnamsko-ruskih dogovora.
Dugoročno gledano, Vijetnam nema drugog izbora. Ako bi se u potpunosti sklonio u zaštitu jedne velike sile, Hanoj bi imao problema s politikom nesvrstavanja koji vodi ASEAN, a također bi to bio jasan znak Kini što može učiniti u Južnom kineskom moru. Vijetnamu je u svakom interesu da nastavi sa svojim vanjskopolitičkim načelima.
Što se tiče Rusije, Indokina ulazi u širu priču vojne pristunosti u Aziji. Rusija je povijesno širila svoj utjecaj putem vojske, te u Aziji gotovo nije zabilježena značajnija trgovina ili Rusija kao trgovinska sila. Svoj trgovački monopol u Aziji ostvarila je neutralizacijom ostalih trgovačkih i kolonijalnih sila, grabila teritorij prema istoku, te gradila vojne baze na tom putu. Rastući masovni imperij zahtjevao je sve veću i veću vojnu silu, koja je trebala održavati takvo postojeće stanje. Rezultat takve potrebe i loših prilika u vojsci i državi vodio je slavnom porazu u rusko-japanskom ratu 1904./1905. Od 1945. Rusija na svojim azijskim granicama i dalje drži militarnu zonu kako bi držala pod prismotrom Japan.
Od 1960.-ih pojavila se nova velika prijetnja sovjetskoj politici u Aziji: Kina. Nekadašnji kinesko-sovjetski savez se raspao, a njihove granice postale su najmilitariziranije zone na svijetu. Slavna je izreka Leonida Brežnjeva da SSSR ima najjače granice na svijetu, što je zainteresiralo druge zemlje u regiji da se također naoružavaju. Snažan pritisak na sovjetsku vojnu snagu doveo je do dodatnog trošenja i stvaranja vojnih baza u drugim državama (u Mongoliji 1968. i Vijetnamu 1979.) U Afganistanu je takva politika doživjela svoj konačni slom.
Sve te povijesne pogreške Rusija je dobro zapamtila, iako se vodi istom logikom. Tako opstaje spor s Japanom oko Kurilskih otoka, koji su Rusiji strateški važni zbog vanjske obrane nuklearnih podmornica u Ohotskom moru, obrane Kamčatke i izlaza bombardera na Pacifik. Ruski nadzor zračnog prostora na svom Dalekom istoku vodio je japanskim sankcijama protiv Rusije. Japan ima svoje strahove, te se baš kao i u Hladnom ratu približava SAD-u. No, ovog puta postoji jedna važna razlika. Kina i Rusija su načelni saveznici, te izvode svoje zajedničke vojne pomorske vježbe. Iako te vježbe nisu ni blizu otocima Diaoyu/Senkaku oko kojih se spore Japan i Kina, ovakva prisutnost u Istočnom Kineskom moru dodatno je pozvalo na uzbunu u Tokiju. Ulaz u Indokinu Rusiji omogućuje suradnju s Kinom ne samo u hladnim, već i na toplim morima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
