Rusija je ponovo supersila. Američka unipolarna hegemonija trajala je manje od četvrt stoljeća, a svoj konačan kraj doživjela je na Bliskom istoku, Ukrajini i u vodama južno od kineskog kopna. No američka dominacija je posrnula još i ranije na izazovima Svjetske financijske krize i 'Rata protiv terora'. Premda se stručnjaci ne slažu koliko supersila danas postoji, objektivno bi se moglo zaključiti, da su Sjedinjene Države, Ruska Federacija i Narodna Republika Kina supersile. Iz razloga jer sve tri imaju politički utjecaj na globalnoj razini i na svim kontinentima. U ožujku 2014. Barack Obama je Rusiju nazvao regionalnom silom, a u studenom 2016. Obama ju je nazvao vojnom supersilom. Drastična promjena. Dok je ruski utjecaj vidljiv od Crnog mora do Velikih jezera čini se besmislenim nazivati rusku moć obmanom kako čine neki analitičari.
Vladimir Putin uspio je izvući površinski najveću svjetsku državu iz bijede i beznađa te transformirati je u silu koja je povratila slavu iz sovjetskih vremena. Rusija je ponovo velika svjetska sila koja ima svoje karakteristike u obliku prednosti i nedostataka.
Nakon disolucije Sovjetskog Saveza, za vrijeme Jeljcina 1990-ih, Rusija se borila za vlastiti opstanak. Rusku demokraciju su obilježavali naglo osiromašenje velikog broja građana, nezaposlenost, korupcija, kriminal, mogućnost secesije nekih područja i raspad same države. No, Rusija je preživjela sumorne devedesete najviše zato jer je imala stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i sačuvala je svoja nuklearna oružja. Zbog toga su je Amerikanci i drugi na Zapadu uvažavali.
Dolaskom Putina na vlast situacija na unutarnjem planu se počela stabilizirati ranih 2000-ih. Mirovine i plaće u državnim službama počele su stizati na vrijeme, kriminal i korupcija su srezani. Ono najvažnije: dogodio se ekonomski 'boom' na krilima visokih cijena energenata i prosječni Rusi su počeli bolje i kvalitetnije živjeti. Pod Putinom se BDP u smislu kupovne moći skoro dvaput povećao, a stopa smrtnosti se smanjila za pola. Stabilizacija unutarnjih prilika dovela je do mogućnosti da Kremlj bude odvažniji u geopolitici. Prvi značajniji proplamsaj ruske moći bio je u Rusko-gruzijskom ratu 2008. kad su se Rusi uspješno suprotstavili gruzijskim vlastima u Tbilisiju koje je Zapad podržavao. No cijelo desetljeće Moskva je gradila partnerstva s velikim zemljama diljem svijeta. BRICS je najveća kruna toga.
Arapsko proljeće je pružilo neočekivanu priliku Rusiji da se ponovno postavi kao važan akter. Ruski policymakeri su zakazali u Libiji, ali zato su se učinkovitije postavili u Siriji, Iraku i na drugim mjestima na Levantu. Može se zaključiti da je Rusija ponovo zadobila status supersile početkom 2014. kad je anektirala Krim i nije dopustila da se Ukrajina premjesti u Zapadni tabor. Američka politika promjene režima u Kijevu je doživjela pravi debakl. Ukrajina nije integrirana u NATO savez ni EU (niti će to biti), a sankcije Zapada prema Rusiji nisu uništile rusko gospodarstvo. Naprotiv, na dug rok su ga ojačale i učinile samoodrživim. Moskva se okrenula suradnji s Pekingom, Tokijom, New Delhijem koji ekonomski zamjenjuju Washington, Berlin i London. Putinova Rusija dodatno je potvrdila status supersile svojom intervencijom u Siriji u jesen 2015. Tok sirijskog rata je temeljito izmijenjen u korist Bashara Al-Assada, Rusije i Irana.
Značaj Rusije kao velike sile je vidljiv tako jer zapadni mediji pažljivo prate svaki potez ruskog državnog vrha. Za Brexit i pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima optužuje se Putin što je besmislica, ali je pokazatelj da građani Amerike i Britanije odbacuju svoj establišment i okreću se političkim idejama i projektima koje ruski predsjednik inspirira na izravan ili neizravan način. Narod na Zapadu je većinom razočaran liberalnom demokracijom koja je izgubila svoju privlačnost.
Supersila Rusija nudi privlačan model unutarnje i vanjske politike. Nasuprot liberalizmu, Rusija nudi konzervativnu neliberalnu demokraciju (Putin je naziva upravljanom demokracijom) na čelu s autoritarnim i karizmatičnim vođom te dirigirano gospodarstvo. Ruski model postao je privlačan i za Mađarsku, Slovačku, Tursku, Kinu, Indiju i druge zemlje koje su usvojile ruske karakteristike. Odbacivanje liberalizma, povratak tradicionalizmu, kulturi, jačanje sigurnosnih službi i ponovna militarizacija te koncentriranje moći u rukama osobe, a ne institucija, sviđa se mnogima. Doktrina zvana Euroazijanizam Aleksandra Dugina temelj je aktualne ruske političke strategije.
Također, ruski vanjskopolitički koncept uvelike se razlikuje od tradicionalnog zapadnog. Za razliku od američkog pozivanja na demokraciju i ljudska prava pri kreiranju vanjske politike, ruski kreatori politike su odlučili ne miješati se u unutarnja pitanja drugih zemalja. Moto im je: "svaki narod treba sam odlučiti o svome vodstvu". No, Rusi su spremni surađivati s bilo kojom državom koja to želi. 1. prosinca 2016. u svom godišnjem govoru o stanju nacije Putin je izjavio: "Posvećeni smo prijateljskom, jednakom dijalogu, kako bi podržali principe pravde i obostranog respekta u međunarodnim odnosima, spremni smo za ozbiljan razgovor o građenju stabilnog sustava međunarodnih odnosa 21. stoljeća. Nažalost, u ovom kontekstu, dekade koje su prošle nakon kraja Hladnog rata izgubljene su uzaludno."
Vanjska politika Rusije bi zapravo podrazumijevala multipolarnost koja bi danas priznavala tri velike sile: SAD, Kina i Rusija. No, iz godine u godinu tu bi se uključile Indija, Brazil, Južna Afrika, Japan i druge sile. Taj koncept je potpuno različit od američkog koncepta jer Amerikanci žele zadržati svoju dominaciju u svijetu što duže mogu. Doduše, ruska vizija se na dugi rok sudara s kineskom jer njihovi lideri smatraju da Kina može postati prva sila svijeta. Ruski 'svjetski plan' nije drag mnogima pa se zato nalazi pred izazovima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
