Rusija je 30. rujna 2015. započela svoje vojne operacije u Siriji. Zahvaljujući potpori Moskve, sirijske vladine snage sada nadziru više od polovice državnog teritorija, a prije ruske intervencije su kontrolirale oko dvadeset posto. Rusko vojno učešće iskorišteno je za jačanje vlastite pozicije na Bliskom istoku i za ispitivanje opreme, zapovjednih sustava te svojih oružanih snaga u borbenim uvjetima.
Sirijska je operacija prva vojna akcija koju je Rusija poduzela izvan područja bivšeg Sovjetskog Saveza nakon što se sovjetska država uključila u građanski rat u Afganistanu. U Siriji je Rusija koristila svoje aerokozmičke snage (VKS), snage za specijalne operacije (SOF), vojnu policiju i mornaricu. Osim suradnje sa sirijskom vojskom, ruske su snage djelovale s iranskom Revolucionarnom gardom, libanonskim Hezbolahom i šijitskim milicijama. Rusko Ministarstvo obrane tvrdi da je poginulo četrdeset vojnika, iako neslužbene procjene smatraju kako je život u Siriji izgubilo barem osamdeset ruskih vojnika. Najzad je zbog ruskih napora bilo moguće započeti proces u Astani 2016. godine, koji je završio stvaranjem četiriju zona deeskalacije u Siriji, koje jamče Rusija, Iran i Turska.
Aerokozmičke snage bile su najvažnija sastavnica ruske vojne operacije u Siriji. Tijekom dvogodišnje operacije, VPK su obavile oko trideset tisuća borbenih letova i devedeset tisuća napada na kopnene ciljeve. Njihova je zadaća bila izolirati neprijatelja na bojištu i spriječiti regrupiranje i jačanje njegovih jedinica, uništiti strateške neprijateljske objekte, te pružiti izravnu potporu kopnenim snagama. VPK je koristio cijeli niz konvencionalnog naoružanja, uključujući moderne borbene zrakoplove Su-35 (Super Flanker) i Mi-35 helikoptere, kao i protuzračne obrambene jedinice. Operacije su vođene iz baze Khmeimim, koju je Rusija uzela u najam na 49 godina pod ugovorom potpisanim ove godine sa sirijskim vlastima.
Ruska je mornarica također imala važnu ulogu u Siriji. Sredozemna flota dobila je pojačanje s brodovima iz Sjeverne, Pacifičke, Crnomorske i Baltičke flote. No, samo je deset individualnih plovila istovremeno uključeno u borbe. Flotu je podržala i Kaspijska flotila. Rusi su koristili ispočetka nosač zrakoplova Admiral Kuznjecov, a kasnije podmornice klase Kilo, fregate i korvete raznih tipova, otkuda su se lansirale rakete Kalibr (SS-N-27 Sizzler) koje imaju domet od 2600 kilometara. Ruske pomorske snage desetljećima koriste Tartus kao svoju glavnu luku.
Osim VPK i mornarice, ruska sirijska operacija je uključila nove oblike SOF-a. Sirijska misija je najveća operacija u kojoj su sudjelovale ruske posebne snage, koje su nastale 2009. godine kao dio ruskih vojnih reformi. Ovi specijalci su korišteni za zauzimanje gradova i mjesta, koordiniranje napada sa zrakoplovstvom i artiljerijom, obrambene akcije zaštite bojišnog prostora, te suradnju sa sirijskim posebnim snagama. U Siriji su djelovale i tradicionalne ruske specijalne snage Spetsnaz. Ruske aktivnosti u Siriji nisu samo bile prvi okršaj SOF-a, nego i ispit praktičnog korištenja ruskih federalnih strateških dokumenata odnosno nove vojne doktrine, kao i Gerasimove doktrine koja traži i naglašava važnost korištenja specijalnih snaga u novim oblicima ratovanja.
Drugi je zadatak ruskih naoružanih snaga i specijalaca bio koordinirati operacije s kopnenim jedinicama sirijske vojske, Hezbolaha i Revolucionarne garde. Od početka sirijske operacije, Rusija je pružala intenzivno obučavanje i opremanje sirijskih vojnika. Po prvi je puta Rusija koristila jedinice vojne policije izvan svojih granica. Oko 1200 žandara u četiri bataljuna stacionirano je u Siriji za pomoć na prijelazu iz jedne zone deeskalacije u drugu. Uz to, rusko vojno medicinsko osoblje i logistička potpora nalaze se u Siriji, kao i vojnici Međunarodnog centra za mine koji su očistili 5300 hektara sirijskog teritorija od minske pošasti. Napokon, privatne ruske vojne kompanije također su prisutne u Siriji. Neke također djeluju u drugim zemljama (primjerice u Ukrajini i Libiji), te podjednako kao i u Siriji štite i prevoze infrastrukturu naftovoda i plinovoda te naftna i plinska polja.
Ruska intervencija u Siriji je zasigurno promijenila ravnotežu snaga u regiji. Zahvaljujući djelovanju ruskih oružanih snaga, sirijska vlada je uspjela ponovno zadobiti kontrolu nad tisućama općina, uključujući strateški važnu Palmiru i Alep. Teroristička organizacija Daeš sada kontrolira samo pet posto sirijskog teritorija. Rusija je iskoristila borbu u Siriji i kako bi ispitala svoje mogućnosti u borbenim uvjetima. Korišteni su projektilni sustavi Iskander (SS-26 Stone), Bastion (SS-C-5 Stooge) i Kalibr kao i Kh-101 s brodova. Moderni zapovjedni sustavi (među kojima i rusko Upravno središte za nacionalnu obranu) i cyber ratovanje također su ispitani. Do sada je cjelokupni trošak ruske vojne operacije u Siriji procijenjen na milijardu dolara, a Rusija troši između 2,5 i 4 milijuna dolara dnevno.
Za Rusiju je operacija u Siriji bila vojno i politički vrlo značajna. Izravan i ostvaren cilj ruskog uključenja bilo je održavanje i jačanje pozicije sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Rusija je ujedno ojačala svoju poziciju kao pregovarač u sirijskom mirotvornom procesu, a njezine su operacije ujedno odbacile prijetnju djelovanja Daeša blizu granica Ruske Federacije, što je sve u skladu s implementacijom ruske vojne doktrine. Sirijska je intervencija pokazala povećane sposobnosti ruske vojske izvan postsovjetskog područja. Rusija je također uspjela u očuvanju svojih važnih baza u Tartusu i Khmeimimu. Uz to, rusko povjerenje u vlastite vojne snage poraslo je od 64 posto 2015. na 69 posto 2017., djelomično i zbog široke medijske kampanje koja je promicala uspjeh ruske intervencije u Siriji. Istovremeno je Rusija dokazala kako može koristiti relativno malo resursa, bez tradicionalnih kopnenih snaga, za maksimalan učinak, čime se ukazuje na veliku promjenu u ruskom pristupu modernom ratovanju. Ovo je osobito važno Rusiji jer se od početka sirijske intervencije javnost i vlada plašila ponovnog Afganistana, gdje se Sovjetski Savez borio skoro deset godina, imao goleme gubitke i naposljetku se morao povući.
Ruske su vlasti najavile kako će se misija u Siriji nastaviti sve dok Damask ne dobije punu kontrolu nad cjelokupnim državnim teritorijem. Ipak, izgledno je da će ruske snage ostati u Siriji i nakon postizanja ovoga cilja, ponajviše za jamstvo djelovanja sadašnje političke uprave i uslijed slabosti sirijskih oružanih snaga. Može se očekivati i buduća ruska vojna i politička suradnja s Iranom i Turskom kroz proces u Astani. U tom slučaju će Rusija najvjerojatnije htjeti djelovati pod mandatom Ujedinjenih naroda i kroz neku vrstu operacije čuvanja mira. Nastojat će postići dogovor s europskim zemljama, osobito članicama Međunarodne skupine potpore Sirije. Istovremeno, stanje u Siriji i rješenje krize bit će i dalje pitanje političkog i vojnog rivalstva između Rusije i Sjedinjenih Država. U UN-u bi Rusija mogla dobiti dobru potporu, jer se Rusija cijeni kao jedina međunarodna sila koja je napokon odlučila napasti terorističke skupine. NATO, međutim, osuđuje ruske zračne napade i poziva Moskvu na prestanak davanja potpore sirijskom predsjedniku.
No, to su detalji s kojima će se Rusija baviti nakon što se postigne dogovor u Astani. Sedmi krug sirijskih mirovnih pregovora 30. i 31. listopada u Astani nisu dali nikakvog praktičnog dogovora. Rusija je na ovom krugu ispala ne više kao posrednik u pregovorima, već kao zemlja koja nameće vlastitu rezoluciju sirijskog sukoba. Osobito se to vidi u stalnom odbijanju sirijske oporbe za donošenjem praktičnog rješenja. Sirijsku oporbu u Astani vodi čelnik Slobodne sirijske vojske Ahmad Beri, kao i druge frakcije poput Džajš al-Islama, Ahrar al-Šama, brigade Sultan Murad i drugi. Oni žele jamstvo potpunog prekida vatre na svim područjima, oslobađanje ratnih zarobljenika i povlačenje prosirijskih šijitskih milicija sa sirijskog teritorija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
