
Revolucija ili ispuštanje pare u tvornicama znoja: Priča o krvavoj pobuni u Bangladešu i preko 3 desetljeća rivalstva dvije moćne žene koje igraju na istu kartu katastrofe
Bangladeš, 8. zemlja po broju stanovnika (oko 170 milijuna ljudi) je ujedno i zemlja vrlo teških sudbina. Bangladeš je poznat po tome što dobar dio potrošne odjeće koju nosimo dolazi upravo od tamo - zemlja je najveći izvoznik tekstila na svijetu nakon Kine. No, velika cijena se plaća za nisku cijenu odjeće koju masovno konzumiramo, gomilamo i bacamo na Zapadu. Bangladeš je postao proizvodni pogon za "brzu modu", tipičnu jeftinu odjeću koja se ne nosi dugo. Jasno, malo tko se pita otkud sva ta roba - a najviše je nalazimo kod prepoznatljivih brendova kao što su H&M, Zara, Calvin Klein, Tommy Hilfiger i drugi. Proizvodnja odjeće najveća je industrija Bangladeša, u njoj je zaposleno preko 4 milijuna ljudi, većinom žena.
Uvjeti rada su užasni. Često su to velike tvornice s minimalnom zaštitom, nerijetko izbijaju požari u kojima pogiba velik broj ljudi, ali takve tragedije najčešće ni ne dopiru do zapadnih medija jer bi onda bilo potrebno dati širu sliku te eksploatacije koju omogućava Zapad u suradnji s tamošnjim anti-narodnim vlastima.
Radnik u tekstilnoj tvornici mjesečno dobiva mizernih 75 USD. To je strašno malo novca čak i za uvjete u Bangladešu gdje se procjenjuje da je prosječni životni trošak za jednu osobu oko 360 USD mjesečno (!). Lako je zaključiti da većinom žene iz većih obitelji ovdje provode gotovo sve svoje dane kako bi malo pomogle financijsku situaciju, ali takve plaće su ispod svake razine preživljavanja.
Kada su se sindikalni radnici prošle godine pobunili i pokrenuli prosvjede tražeći veće plaće dočekala ih je već poznata okrutna priča - režimsko nasilje. Dugogodišnja premijerka Sheikh Hasina, koju se na Zapadu često slavilo kao "liberalnog lidera" u većinski muslimanskoj zemlji (velika većina ljudi u Bangladešu, 91%, jesu muslimani, ali Bangladeš je po Ustavu iz 1972. sekularna zemlja, mada se u tom istom Ustavu naglašava da je islam državna religija), oštro je odbrusila radnicima kad je krovna asocijacija tekstilnih proizvođača (BGMEA) pristala dići plaće na 112 USD (i dalje debelo ispod životnih uvjeta - radnici su tražili 205 USD mjesečno) - "Trebaju raditi za onoliko koliko im se plaća podigne. Ako se tvornice zatvore, ako proizvodnja stane, gdje će onda biti njihova radna mjesta?", poručila je Hasina.
Oni koji se nisu mirili s tim izašli su na prosvjede, a onda su na njih poslane snage sigurnosti, više ih je ubijeno i nemir se stišao, za neko vrijeme.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.