Medijsko zagađivanje masa, njihovo kontinuirano privikavanje na plitke, "žute" i druge maloumne sadržaje, svakako ima svoju svrhu. Pojedinac, konzument ove medijske ustajale močvare, brzo mentalno propada na razinu žalosnog i sirovog potrošača novca, vremena i prostora.
Konačni cilj nikada nije bio osobu samo pretvoriti u ruglo ljudskog roda, običnog "drona" čiji je razum razvodnjen do tih granica da egzistira isključivo u svijetu iluzije i degutantnih laži, već da ista osoba služi i široj svrsi, kada se za to pojavi potreba. Da je medijska scena dotakla svoje prljavo dno samo s ciljem stvaranja otupljelog radnika-potrošača, to bi se već nekako - ne lako, ali nekako - moglo tolerirati. Ako ništa drugo, još uvijek živimo u sistemu kada imamo slobodu bojkotirati anti-ljudske izvore propagande koji se danas nazivaju korporativnim medijima. Možemo okrenuti glavu, naći druge izvore, "baciti televizor kroz prozor".
No, medijsko zagađenje masa više nema "benignu" svrhu povećanja profita svojim korporativnim vlasnicima, ono se danas - više no ikad u cijeloj našoj povijesti - koristi kao opasno oružje, oružje potencijalno masovnog uništenja. Kroz kaljužu trivijalnosti, senzacionalističkih izmišljotina, lažnih intriga i drugog zaglupljujućeg sadržaja, provlači se, po potrebi, jako ozbiljna i opasna tema. Unutar prepoznatljivog histeričnog ciklusa o posve nebitnim informacijama, o posve nebitnim osobama i događajima, kriminalna medijska propaganda provlači temu od esencijalne važnosti za cjelokupni međunarodni poredak.
Danas je to Sirija, jučer je to bio Irak, prekjučer Vijetnam i tako dalje. Jedan od ciljeva je izbrisati sjećanja na jučer, kako bi se isti kriminal mogao provesti danas i sutra. Ako dopustimo da jučer padne u zaborav, biti ćemo žrtve propagande današnjice. A propaganda je besramna, ne bira sredstva, ne odgovara nikome za svoje zločinačke radnje.
Milijun ljudi ubijeno je u sklopu američke agresije i invazije na Irak. Laž, servirana s apsolutnom sigurnošću vodećih medija, u našem vijeku, direktno je odgovorna za smrt milijun ljudi. "Oružje za masovno uništenje" bila je laž, svi odgovorni su znali da je laž, ali ih nije bilo briga. Jesu li i mase koje su povjerovale u te laži također odgovorne? "Nismo znali"... to su isprike koje danas više ne smiju biti tolerirane. "Nismo željeli znati", "nije nas bilo briga", to je već legitiman, anti-ljudski i zvjerski, ali ipak legitiman stav.
Što tek reći o medijskim "vojnicima", donjem sloju korpoarativnog kriminalnog stroja, novinarima koji znaju da svaki njihov potez perom, tj. otkucaj na tipkovnici, je kao i metak ispaljen u glavu nevine osobe u ratu kojeg pomažu približiti, opravdati i ostvariti. Pa moraju i oni od nečeg živjeti, zar ne? Tko će im prehraniti djecu ako se pobune protiv propagande čiji su izvršioci? Da, možemo stvari gledati kroz takvu pragmatičnu sliku svijeta. Možemo, ali smo onda i sami dio tog prljavog dna i kaljuže. Postoji vrijeme za pragmatičnost i često se ona nameće kao imperativ, ali ne i po ovom pitanju. Po ovom pitanju bilo bi daleko bolje da djeca dotičnih gladuju, jer oni svjesno tuđu djecu osuđuju na smrt.
Nayirah svjedočenje - propaganda u svoj svojoj odvratnosti
Prije zadnjih strahota invazije na Irak - koja je potpomognuta uvelike propagandnim strojem, desila se još jedna strašna propaganda operacija kada je riječ o Iraku, koju su mnogi do sad već možda zaboravili, ili vrlo vjerojatno još nikada nisu ni čuli za nju.
Godina je 1990. Režim Saddama Husseina izveo je invaziju na Kuvajt i SAD su planirali zbog toga udariti na Irak. I jesu, u sklopu prvog Zaljevskog rata. Kasnije su Iraku nametnute neljudske sankcije zbog kojih je živote izgubilo stotine tisuća ljudi. No, pred početak napada američka administracija nalazila se u poprilično sličnom problemu kao i danas sa Sirijom. Željeli su napasti Irak, ali je potpora javnosti bila izuzetno mala. Unatoč imperijalističkih tendencija, SAD nije vojna diktatura koja može tek tako napasti kada im se prohtje. Zbog mnogih razloga podrška javnosti gotovo je uvijek nužna pred pokretanje svake agresije.
Kada je potpora niska, propagandni mediji kreću u akciju. Te 1990. desila se možda i najodvratnija propaganda kampanja u novijoj povijesti. 10. listopada 1990. pred organizacijom "Congressional Human Rights Foundation" (Kongresna Udruga za Ljudska Prava) svjedočila je navodna kuvajtska medicinska sestra Nayirah, tzv. "Nayirah svjedočenje". Zbog "sigurnosti" za vrijeme svjedočenja otkriveno je samo njeno prvo ime. 15-godišnjakinja održala je emotivno "svjedočenje" u kojem je kroz suze otkrila kako su irački vojnici, za vrijeme invazije, upali u bolnicu gdje je radila te kako su ubijali bebe u inkubatorima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
