Mađarske vlasti u ratu su protiv Georgea Soroša - kontroverzni milijarder, inače Židov porijeklom Mađar, meta je nove kampanje u kojoj je istaknut kao državni neprijatelj. Do eskalacije je došlo kada je Soroš počeo snažno podupirati slobodnu imigraciju, nešto čemu se Mađarska oštro usprotivila zatvarajući svoje granice za migrante i izbjeglice koji su počeli prošle godine u velikim valovima stizati s Bliskog istoka i šire.
Dakako, dio je to šireg konflikta koji traje već desetljećima. George Soroš, koji je stekao ogromno bogatstvo primarno na financijskim spekulacijama, postao je u brojnim zemljama glavni donator raznih pokreta, udruga, stranaka i drugih aktera koji promoviraju kombinaciju demokracije i liberalnog kapitalizma, ideologije koja je, prema nekima, nakon završetka Hladnog rata, trebala trijumfirati globalno te time označiti svojevrsni "kraj povijesti".
No, više od četvrt stoljeća kasnije ispostavilo se kako demokracija i kapitalizam uistinu jesu trijumfirali, gotovo globalno, no ne nužno u gabaritima kakve su promovirali Soroš i drugi istaknuti predstavnici ove ideologije. Ona ipak nije postala "posljednja ideologija", štoviše, danas je pred velikim izazovom, najvećim od kraja Hladnog rata.
Kakve sve devijacije su nastale? Primjerice, jedna Kina još uvijek nema demokraciju, a neće je tako brzo ni imati, no može se slobodno reći da je ona danas kapitalistička zemlja. Ironično, formalno "komunistička" Kina danas možda ima i liberalniji kapitalizam od nekih formalno demokratskih zemalja. Dakako, pod "liberalniji" mislimo na širenje tržišta daleko izvan granica i općenito podređivanje tržištu.
SAD, koji je do jučer bio simbol ideologije kakvu zastupa Soroš, danas doživljava transformaciju vlastitog kapitalizma s liberalnog prema konzervativnom, odnosno protekcionističnom. Da stvar bude još bizarnija, neki od vodećih zagovornika spomenute liberalno demokratske ideologije sada gledaju prema Kini kao potencijalnom novom globalnom lideru. Ne bi iznenadilo da Kina tako postane novi "glas razuma" koji će se cijeniti, od pitanja globalne trgovine do pitanja klimatskih promjena. Ne još uvijek danas, dakako, ali nepredvidljiva budućnost mogla bi ići baš u tom pravcu.
Zatim imamo zemlje poput Rusije koje imaju i demokraciju i kapitalizam, ali ljudima poput Soroša ne sviđa se niti takva demokracija niti takav kapitalizam. Za njih Rusija je jednako Putin, a "Putinova Rusija" predstavlja svojevrsnu transformaciju i demokracije i kapitalizma do te mjere da Soroševi pokreti tvrde kako tu demokracija više ni ne postoji, a ruski kapitalizam je zapravo oligarhija.
Polazi se od pretpostavke da demokracija ne može postojati ukoliko je jedan kandidat toliko snažan da ga drugi ne mogu putem glasačkih kutija svrgnuti s trona. No, u Rusiji postoji ograničenje na broj mandata u nizu - dva. Putin, nakon što ih je odradio, postao je premijer, a predsjednik je postao Dmitrij Medvedev. Naravno, to je bila samo razmjena štafeta i svima je bilo jasno da Putin i dalje vlada iz ne baš prevelike sjene. No, tko je tjerao ruski narod da glasa za Medvedeva ili kasnije opet za Putina 2012. godine?
Soroševska kritika demokracije nema logike i pada odmah na tom ispitu relevantnosti. Nadalje, da govorimo o istinski pro-demokratskoj operaciji ona bi bila daleko više fokusirana na zemlje poput Saudijske Arabije, Katara, Kine ili neke druge zemlje gdje nemamo ni D od demokracije.
U konačnici, kada se sve stavi na stol i malo pobliže analizira, može se zaključiti kako je tzv. Soroševska kritika zapravo kombinacija propagiranja interesa Zapadnih korporacija i određene društveno-ekonomske ideologije. Prvi faktor je posve jasan dok se drugi vjerojatno na neki način naslanja na prvi - naime, društveno liberalni model očito predstavlja bolje tržište za Zapadne korporacije. Slobode se, na određenim mjestima, vežu jedna uz drugu - sloboda govora, sloboda kretanja, sloboda medija i sloboda tržišta.
Ipak, svijet u kojem će sve zemlje slijediti identičan model teško je ostvariti. Naime, to bi uvelike značilo da bi trebalo eliminirati i sve druge razlike među zemljama, počevši od njene unikatne kulture pa do njenog političkog modela. Moglo bi se čak reći kako je tu i "dobar dio posla" već obavljen - nije teško uočiti u velikom postotku većina zemalja svijeta, naročito Zapada, dijeli velik dio iste kulture, primarno američke kulture (glazba, film, način rada, stil obrazovanja itd.)
Samim time sve što blokira takvu, nazovimo je, "asimilaciju", vrlo je opasno te doslovno postaje "kontrakultura". Putinova Rusija danas je najveća kontrakultura - nudi jedan sasvim drugačiji ideal za eventualno kopiranje: snažni vođa, tradicionalne vrijednosti, tržišni kapitalizam i nacionalni interesi iznad globalnih.
Rusija ne mora "izvoziti" ovaj model, dovoljno je da ga adekvatno predstavi ostatku svijeta, a taj ostatak svijeta možda ga poželi kopirati - ne u potpunosti, kao što je SSSR agresivno "nudio" kopiranje partijskih ogranaka, već uz svoje specifične različitosti.
Tu dolazimo do Mađarske - za Soroševu kritiku i njegove sljedbenike, Mađarska jest jedna od prvih "kopija" nove, od modernog Kremlja, oblikovane ideologije. Za Soroša Orban jest "mali Putin" te stoga vrlo, vrlo opasan akter.
Sorošev drski intervencionizam svakako treba odbaciti, ali to nipošto ne znači da je mađarski put nešto što bi trebalo slijediti. Bit će još zemalja koje će ići putem Mađarske i sa sobom će nositi iste probleme. No, tu se postavlja ključno pitanje - mora li taj zaokret nužno biti iz pravca desnice, što sa sobom vuče kojekakve negativnosti, ili je moguć i iz lijevog kuta?
Ono što mnogi ne uočavaju je ambivalentnost ruske vanjsko-političke preference kada je riječ o političkom kompasu. Primjerice, neki danas tvrde kako je Rusija poduprijela Trumpa zbog toga što on dolazi iz Republikanske, dakle konzervativne stranke. Rusija je očito, mada nikad javno, preferirala pobjedu Trumpa. No, na prethodnim izborima preferirali su pobjedu Baracka Obame, liberanog demokrata - nikakvo čudo pošto je Obamin suparnik, Republikanac Mitt Romney, išao naokolo nazivajući Rusiju "američkim geopolitičkim neprijateljem broj 1".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
