Rat je gotov, ako to želimo: Sumorni Božić u Europi i blizu nje, otpor kroz odbacivanje korupcije duše i podsjetnik na ultimativnu borbu između dobra i zla

Početkom prosinca 1971. John Lennon objavio je božićnu pjesmu pod nazivom "Sretan Božić (rat je završen)" (eng. Happy Xmas (War Is Over)). Bilo je to vrijeme vrhunca američkog Rata u Vijetnamu koji nipošto još nije bio završen, štoviše, anti-ratni prosvjedi eskalirali su prethodne godine nakon ratne eskalacije, odnosno najave da se rat širi i na prostor susjedne Kambodže. Ali sugestija pjesme da je "rat završen" zapravo je želja sažeta u izričaju politički najangažiranijeg člana poznatih Beatlesa.
"Dakle, ovo je Božić, i što si napravio? Još jedna godina je prošla, a nova upravo počinje" - poručuje Lennon na samom uvodu. Više od pola stoljeća kasnije možemo si postaviti isto pitanje. Što smo učinili? Mi kao pojedinci i mi kao kolektiv? Na Božić 2024. rat guta istočnu Europu i nije se moglo isposlovati čak ni da na ovaj jedan dan utihne oružje. Nismo napredovali, nazadovali smo. U Prvom svjetskom ratu, u beskonačnim rovovima smrti, vojnici na suprotstavljenim stranama odbili su zapovjedi, bar na jedan dan, čak su se družili sa svojim neprijateljima, pjevali božićne pjesme (vidi: Vojnici protiv zapovjednika - Priča o spontanim božićnim primirjima u Prvom svjetskom ratu je priča o ljudskosti koja se ne predaje). Sad su to samo uspomene na trenutke u kojima iskonska ljudska volja za mirom nakratko zaustavlja ubilački stroj.
S godinama je postalo sve teže doprijeti do tog nagona za mirom koji se sustavno guši, ponižava i odbacuje. Biti za mir danas znači biti osuđen skoro pa za izdaju. Brojni visoki zastupnici i državnici Europe tvrde nam da je tako. Da željeti mir znači davati podršku "širenju ruskog carstva", čak i ako principijelno osuđujemo i najdublje odbacujemo sva carstva, sve moderne izvedenice, skoro pa i sam koncept nacije kao neumoljive tamnice ljudskog prirodnog bivanja. Nije bitno, ništa što bismo rekli "nakon" više nema težinu... Biti protiv rata znači biti na pogrešnoj strani, kažu nam.
U stvarnosti, biti protiv rata znači biti u loncu Europe pod poklopcem vlastodržaca i otmičara koji misle da nam mogu krojiti sudbinu i to upravo čine. Ali biti protiv rata, bez obzira na direktne posljedice, jedini je način spasa sebe samog od onih puno težih posljedica, od korupcije ljudske duše.
Božić u Zagrebu ove godine dodatno je sumoran nakon prošlotjednog masakra u osnovnoj školi na zapadu grada. Sinoćnji tihi prosvjed ulicama grada okupio je ljude koji su duboko proživjeli ovu traumu, jer je neposredna. Gradska četvrt Prečko dio je našeg osjećaja za ovaj grad. Mirni rub, kraj tramvajske linije. Ako nastavite hodati dalje u pravcu gdje tramvaj više ne želi za koju minutu naći ćete se na širokim poljima, puteljcima koji vode do Save ili još dublje u tišinu. Nije isto lutati frenetičnim centrom i biti sam na ulici, u noći, prolazeći pored stambenih zgrada koje i danas izgledaju kao da su kulisa kakvom ex-yu filmu iz 70-ih godina.
Široka transverzala i stranputice koje spajaju Prečko, Špansko, Malešnicu i još dalje Vrapče, pa sve do vrha Grmošćice, skoro pa nikad neće dati neko veliko iznenađenje, i to je ljepota zagrebačkog zapada koju možda neki i ne cijene dovoljno.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.