Privatne sigurnosne kompanije ostvarile su unosne ugovore s američkim vlastima glede isporuke dodatnog osoblja i zaštitara kao potpore američkim vojnim snagama u Iraku. Pritom su masovno regrutirali za novac stanovnike Ugande. Veliko istraživanje stručnog lista Le Monde diplomatique pokazuje kako se regrutirane iz Ugande guralo do maksimuma, na niskoj plaći i uz gotovo nikakve uvjete zaštite na radu.
Ovo je zapravo tužna priča o ljudima koji nemaju nikakve druge opcije nego postati plaćeni vojnici, pomagači i sluge imperijalističkog stroja koji ih u konačnici često tretira gore nego same neprijatelje.
Uganda je još od sredine 80-ih godina nominalno glavni saveznik SAD-a na prostoru središnje Afrike. Predsjednik Yoweri Museveni, koji je na vlasti od 1986, direktno je upleten u rad privatnih regrutskih kompanija na prostoru Ugande, osim što su iste izvor velike količine novca - jer nabavljaju jeftinu radnu snagu za američke kompanije koje su na direktnoj platnoj listi Pentagona - Museveni se ovim putem "rješava" i brojnih vojnih veterana koji su godinama ratovali po njegovoj zapovijedi.
Jeftina pomoć iz Ugande:
roblje za privatnu vojsku u Iraku
"Odmah mi je bilo jasno da sam očito napravio najveću pogrešku u životu, ali sada je već bilo prekasno. Prijavio sam se na godinu dana i morao sam jednostavno izdržati", priča Bernard, mladi stanovnik Ugande, koji je radio za američku privatnu vojnu kompaniju ili PMC (American private military company) koja operira u Iraku. Bernard je bio dio tzv. "nevidljive vojske" koju je regrutirao SAD kao ispomoć ratnim operacijama. Vratio se u Ugandu, bolestan je, ali su mu uskraćene socijalna pomoć i zdravstvene beneficije koje su bile obećane u sklopu ugovora.
Regrutirani bijelci, koji mahom dolaze iz SAD-a, Izraela, Južne Afrike, Britanije, Francuske i Srbije, koje zapošljavaju iste PMC kompanije, imaju poprilično veliku plaću - oko 10,000 USD mjesečno. Pritom valja napomenuti kako su PMC kompanije od Pentagona od 2003. do danas dobile ugovore u iznosu od čak 120 milijardi USD. No, kada je riječ o tzv. "stanovnicima iz trećih zemalja" (TCN - "third country nationals") kao što je Bernard, njihov opći tretman kao i tretman radničkih prava izuzetno je loš. Neki od njih, poslani doma nakon ranjavanja, nisu dobili nikakvu pomoć od poslodavaca.
U lipnju 2008, kada su se SAD formalno počele povlačiti iz Iraka, na terenu je bilo 70,167 TCN-a naspram 153,000 regularnih vojnih trupa - u kasnu 2010. na terenu je i dalje bilo 40,776 TCN-a, no broj regularnog vojnog osoblja smanjio se na 47,305. TCN-ovi, muškarci i žene, regrutirani mahom iz Afrike, određeni su za rad na 25 američkih vojnih baza u Iraku, uključujući i Camp Liberty - "američki gradić" izgrađen u blizini Bagdada koji je na vrhuncu imao populaciju od čak 100,000 osoba. TCN su sačinjavali 59% radne snage za "osnovne potrebe", drugim riječima - nošenje tereta, čišćenje, održavanje zgrada i električkih postrojenja, rad u fast food restoranima, čak i u salonima za ljepotu.
Neki od njih, naročito regruti iz Afrike, postavljeni su na sigurnosne dužnosti zajedno s regularnim trupama - oko 15% ukupnog sigurnosnog osoblja regrutirano od strane PMC-a koje je imalo zadatak čuvanja ulaza i stražarenje, dolazilo je iz sub-saharske Afrike. Među tim nisko plaćenim stražarima većina je bila iz Ugande, njih oko 20,000. Povremeno ih se koristilo i za održavanje "reda" - kada je u svibnju 2010. izbila pobuna u kampu Liberty od strane TCN-ova iz indijskog potkontinenta, regruti iz Ugande poslani su na njih.
Činjenica da je velik broj regruta došao iz Ugande je proizvod političke situacije u središnjoj Africi od početka 2000-ih. Na zapadu Ugande, predjelu oko Velikih jezera, rat je službeno završio. Na sjeveru Ugande vojska odana predsjedniku Yoweri Museveniju preuzela je nadzor nad teritorijem od LRA-a (Lord’s Resistance Army) i Joseph Kony-a. U susjednom Sudanu građanski rat je završio. Preko 60,000 ugandskih trupa je demobilizirano. Vlade Ugande, ključni saveznik SAD u središnjoj Africi, bila je jedna od rijetkih koja je podržala administraciju Georgea Busha kada je SAD izvršio invaziju na Irak 2003. Savezništvo ugandskih vlasti, točnije predsjednika Yoweri Musevenija, i SAD-a traje još od sredine 80-ih, tj. od kada je Museveni na vlasti. Novinar iz Ugande, Angelo Izama, istaknuo je u razgovoru još 2005. kako su SAD-u potrebne dodatne paramilitarne jedinice - "tražili su pouzdanu radnu snagu iz zemalja gdje se govori engleskim jezikom, tražili su veterane i okrenuli se Ugandi".
Veterani mogu biti problem
Norbert Mao, kandidat Demokratske stranke za predsjednika države 2011, smatra kako je postojao još jedan konkretan motiv za slanje Uganđana u Irak: "kada su veterani bez posla... mogu postati izvor problema. Stoga je Irak postao način izvoza nezaposlenih veterana. Vlada ih se na taj način željela riješiti". Američke privatne vojne kompanije povezale su se s drugim kompanijama unutar Ugande koje su osnovali bivši visokopozicionirani pripadnici oružanih snaga Ugande.
Tako je primjerice kompaniju "Askar Security Services" osnovala Kellen Kayonga, snaha najpoznatijeg poduzetnika na prostoru privatnih vojnih kompanija, generala Salima Saleha - koji je, prigodno, mlađi brat predsjednika Yoweri Musevenija.
Još od 2005. ugandska kompanija Askar regrutira radnu snagu za američku kompaniju "Special Operations Consulting" (SOC, danas se zove SOC-SMG). Askar ima i znatnu konkurenciju, jedna od vodećih kompanija za regrutaciju u zemlji je "Dreshak International", pakistanska kompanija koje je otvorila podružnicu u Kampali iste godine. Od 2006. do danas osnovano je više manjih "poduzeća za vojne konflikte" u Ugandi. U siromašnim četvrtima glavnog grada Kampale, Irak je postajao jedina opcije za tzv. "kyeyose", tj. migrantske radnike u Ugandi. Bivši vojnik bi nominalno putem regrutacije zarađivao po 1,300 USD na mjesec, što je daleko iznad prosječne plaće u Kampali.
U 2007. preko 3,000 stanovnika Ugande razmješteno je u Irak. U 2008. taj broj je bio već oko 10,000. Najveći broj je radio direktno za američke kompanije: Torres, DynCorp, Triple Canopy, Sabre i SOC. Jedan od regruta, Izama, navodi: "onda je izbio cjenovni rat, plaće su počele naglo padati. Cijeli sektor je bio nereguliran u Ugandi, tako da ste jedino uz dobre veze mogli dobiti i dobar posao. No, najveći problem je nastao kada su počeli primati svih, ne samo ratne veterane. Uskoro je svatko mogao ići u Irak". Drugi faktor koji je utjecao na smanjenje plaća bila je konkurencija "radnika" iz Kenije, ali i Sierra Leone. Ugandsko ministarstvo rada nije interveniralo. Već u 2009. mjesečna plaća se srozala na 700 USD mjesečno. U isto vrijeme kompanije kao što je "Sabre" i dalje su dobivale 1,700 USD za svakog Uganđanina kojeg regrutiraju. Kompaniji Askar je isplaćeno 420,000 USD za slanje 264 regruta američkoj kompaniji "Beowulf International".
Ugandski novinari prvi su otkrili slučajeve izrabljivanja regruta 2008, no službena vlast u zemlji samo je reafirmirala status najmoćnijih kompanija u zemlji - pogotovo onih koje su bile bliske s predsjednikom Musevenijem.
"Odlazak u Irak je kao utapajući čovjek koji se kreće prema krokodilu - nada se da će ga krokodil spasiti od utapanja", opisao je Mao. U jesen 2011. plaće su se još srozale i sada su iznosile svega 400 USD mjesečno i to za 12-satni radni dan, 6 dana tjedno. Većina novih regruta bili su iz ruralnih dijelova zemlje, nakon povratka iz Iraka mnogi teško govore o svojim iskustvima tamo.
Početak putovanja
Priča počinje u podružnici regrutske kompanije Dreshak u Kampali. Potencijalni regruti prvo su prošli dvomjesečnu obuku na kojoj su se između ostalog testirale i njihove sposobnosti. Ovaj period nije im uopće plaćen, kompanija je samo davala hranu. Na kraju dvomjesečnog testiranja kompanija ih je poslala doma i rečeno im je da čekaju na potencijalni poziv. Neki su čekali i po 3 mjeseca. Dan kada bi ih napokon pozvali bila bi točka bez povratka. Bivši regrut navodi: "Nismo imali druge opcije. Cijelo vrijeme koje smo čekali smo morali trošiti vlastiti novac, a nismo zarađivali ništa. Neki od nas su čak prodali i svu imovinu. Na kraju nismo imali druge opcije nego potpisati ugovor. U ovakvim uvjetima mogli su nas natjerati da potpišemo bilo što". Ugovor koji im se tada dao na uviđaj bio je dug 11 stranica, dato im je točno 15 minuta da ga pročitaju i stave svoje inicijale na svaku stranicu.
Tek tog dana novi regruti saznali su ime svojeg konačnog poslodavca - američke kompanije SOC. Bernard se prisjeća kako je oklijevao potpisati ugovor: "radio sam tada kao web programer za jednu kompaniju i kada sam vidio da SOC nudi svega 117 USD mjesečno veću plaću, pomislio sam da mi se to ne isplati". No, na inzistiranje prijatelja, ali i nakon više poziva od strane "američkog menadžera", Bernard je u konačnici odlučio prihvatiti. Dva dana nakon, poslije 7-satnog leta, sletio je u Bagdad.
Uslijedila je 45-minutna vožnja helikopterom do zračne baze Al-Assad, malog djelića SAD-a unutar Iraka. Jedinica kompanije SOC, kojoj se trebao pridružiti on i ostali koji su upravo stigli, već je imala oko 800 stanovnika iz Ugande. Jedinicom je upravljala također nekolicina Uganđana, no upute su sve dobivali od američkih pretpostavljenih. Uslijedio je još jedan mjesec obuke, ponovno bez plaće. Novi regruti otkrili su iračke pješčane oluje i hladne zimske noći. Nakon toga su morali čekati još nekoliko mjeseci kako bi im stigla oprema koju je kompanija SOC obećala. Rukavice, koje su bile doslovno neophodne za noćni rad u zimskim mjesecima, stigle su tek na proljeće. Neki od njih morali su svojim novcem kupiti maske protiv prašine u lokalnom dućanu unutar baze. Vojna oprema koja im je data također nije bila regulirana: AK 47, redenik, šljem i pancirka, sve je bilo polovno. Morali su nositi teži teret, no u isto vrijeme bili su daleko slabije zaštićeni od snajperista - koji precizno gađaju na više stotina metara - nego regularna vojska. Među zadacima bilo im je i pregledavanje oko 500 vozila koja su svakodnevno ulazila na prostor američke baze.
Raskid ugovora
Kako su tjedni prolazili, uskoro su otkrili kako se "neprijatelji" kriju unutar njihove jedinice - nadređeni su ih tjerali na daleko teži rad nego je bio propisan ugovorom, guralo ih se daleko preko granice izdržljivosti. Neki su radili i po 15 sati na dan. Godišnji odmor (neplaćen) u Ugandi, koji im je obećan po isteku prvih 12 mjeseci se stalno odgađao. Bivši regruti iz Ugande govore kako su u Iraku živjeli pod stalnim pritiskom i užasom, čak i noću: "nisi smio ništa reći. Imali su tvoj život i smrt u rukama, mogli su te poslati gdje god im se prohtje - čak i na najopasnije točke, ukoliko bi im se zamjerio".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
