U ova turbulentna vremena važno je imati prijatelje na koje se možete osloniti, po mogućnosti dovoljno jake da mogu kontrirati i najvećoj vojnoj sili.
Nakon više mjeseci sukoba i previranja izgleda kako sirijski predsjednik Bashar al-Assad ima sasvim dovoljno snažnih prijatelja koji će mu osigurati da se obračuna s prosvjednicima u zemlji i ponovno uspostavi potpunu vlast.
U ovakvoj situaciji snažni prijatelji su važni iz isključivo jednog razloga – da drže američke i NATO snage na dovoljnoj udaljenosti.
Bashar će Rusiji biti vječni dužnik i zasigurno će im morati dati itekakve ustupke u godinama koje dolaze, ali uzevši u obzir aktualno stanje, ti dugovi u budućnosti su zadnja stvar koju ima na pameti.
Blokirajući UN-ovu rezoluciju koja poziva na "aktivnu zaštitu ljudskih prava" u Siriji, Rusija je pokazala kako neće dati da se ponovi libijski scenarij.
Pritom valja stvari nazvati pravim imenom – ovdje se radi striktno o interesu. U vanjskoj politici nema ljubavi niti će je u dogledno vrijeme ikada biti.
Iza zatvorenih vrata negdje u Moskvi odlučeno je kako Gaddafi može umrijeti, ali Bashara bi valjalo poštedjeti
Bashar al-Assad je čekao na tu odluku gledajući video snimke ubijenog pukovnika Gaddafija, u bez dvojbe teškim trenutcima.
Ipak, izgleda kako mu je odobreno ono što Gaddafi nije dobio – zaštita velikih sila s istoka.
To je onaj sastojak koji mu je bio toliko potreban da se ovo što se zakuhalo u Siriji ipak okrene ka njegovom ukusu.
Potpora naroda mu ne nedostaje. U trenutku kada bude sasvim siguran da ga idući dan ne čeka silovita odmazda zapada, krenut će u konačni obračun s naoružanim skupinama koje sebe još uvijek zapadu promoviraju kao "pro-demokratske aktiviste".
Situacija neodoljivo podsjeća na Libiju. Muammar Gaddafi imao je dovoljno snage i potpore da uguši ustanak u Benghaziju, ali njemu to nije bilo dopušteno.
U slučaju Sirije imamo jednu čvrstu osovinu država koje jedna o drugoj ovise. Uz Siriju to su Libanon i Iran. Padom Sirije Libanon i Hezbollah bi se našli u jako teškoj situaciji, doslovno bezizlaznoj. Potencijalni pro zapadni režim u Siriji, uz pomoć Izraela, uništio bi Hezbollah jednom zauvijek.
Što se pak Irana tiče, moglo bi se konstatirati da bi njihov režim "preživio" gubitak važnog partnera Sirije, ali to bi bio značajan udarac jer Sirija za Iran znači jako mnogo – preko nje Iran doslovno ima izlaz na Mediteran.
Povrh svega imamo Rusiju koja je duboko upletena u regiju. Tako primjerice Rusija već duži niz godina koristi Siriju za svojevrsnu polugu protiv zapada. SAD i Izrael znaju da ukoliko se previše zamjere Rusima, ovi će promptno upumpati najmodernije oružje u Siriju. Rusija se koristi ovim prijetnjama već duže vrijeme.
Rusija ovaj prostor - Iran i Siriju smatra za svoj prostor utjecaja i napravit će sve da taj dio ne padne pod utjecaj njihovog najvećeg rivala SAD-a. Stanje u regiji toliko je eskaliralo da više nema prostora za tihu diplomaciju i preotimanje te vrste. SAD u isto vrijeme nešto slično pokušava u Aziji preotimajući Kini ključne saveznike kao što je to slučaj s državom Myanmar. Ali tamošnje stanje nije usporedivo s kaosom koji trenutačno dominira Bliskim istokom.
Turska i pro zapadne arapske zemlje kao što su Katar i Saudijska Arabija nadaju se raspadu Assadovog režima, ali ni oni nisu u položaju da odu korak dalje od sankcija i retorike. Turska je svakako u poziciji da uđe s trupama u Siriju, ali onda riskira direktan vojni konflikt s Iranom, a za tako veliki angažman ipak nemaju snage.
Uz ruski nadzor usko je vezana i Kina koja ima znatan interes u opstanku iranskog režima s kojim sve intenzivnije surađuje.
Turska je jako zanimljiv igrač u ovoj kompleksnoj situaciji. Informacije koje dolaze iz Ankare su često u najmanju ruku kontradiktorne. Premijer Erdogan bio je bliski prijatelj Bashar al-Assada i nije - prema naputku SAD-a - odmah pozivao na smjenu režima u Damasku.
Odnos između SAD-a i Turske od velike je važnost za rasplet geopolitičkih priča u cijeloj regiji.
S jedne strane Turska dobiva enormne količine novca za modernizaciju svoje vojske - novac stiže ravno iz Washingtona. S druge strane vlada veliki animozitet na relaciji Turska - Izrael, a o dubini partnerstva SAD-a i Izraela se zaista nema potrebe podrobnije pisati.
Što se tiče Sirije, Bashar al-Assad pred sobom ima šahovsku partiju i morat će je odigrati kao velemajstor ukoliko želi zadržati kontrolu nad zemljom.
No, dok god ima potporu Kremlja ne mora strahovati ni od UN-a ni NATO pakta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
