Ralph Nader (78) je poznati progresivni američki politički aktivist i autor. Tijekom karijere bavio se raznim temama, od ekologije, zaštite potrošača do humanitarnog rada. Nekoliko puta se kandidirao za predsjednika SAD-a, dva puta kao član Zelene stranke i 2 puta samostalno. Nadera mnogi kritiziraju da je svojom kandidaturom doslovno "doveo" George W. Busha na vlast 2000. jer je osvojivši 2.74% glasova "preoteo" dio glasova glavnom Bushevom protukandidatu, Al Goreu. Nader opovrgava sve navode da je poslužio kao politički pijun ističući kako se prvi puta kandidirao za predsjednika još 1992. No, ti detalji i nisu previše bitni za aktualnu temu.
U najnovijoj kolumni Nader se bavi poprilično važnim fenomenom "odljeva mozgova" i koju ulogu danas u tom globalnom procesu ima SAD.
Ralph Nader, 1965Nader tvrdi kako SAD samo formalno potiče razvoj u drugim manje razvijenim državama, dok u isto vrijeme najtalentiranije osobe sistematsko i organizirano dovodi u SAD. Takav princip ne samo da ima velike posljedice na države u razvoju, već i na same stanovnike SAD-a koji su često uskraćeni za razvoj vlastitog potencijala. Drugim riječima - SAD-u je isplativije dovoditi najbolje umove iz drugih zemalja nego ulagati u vlastitu populaciju. Taj trend je poprilično vidljiv u obrazovanju koje sve više postaje isključivo privilegija bogatih Amerikanaca (opširnije o toj temi: Noam Chomsky: akademska sloboda i korporativizacija sveučilišta).
Fenomen koji opisuje Nader svakako nije nešto novo, osim što se danas provodi sistematski i uz pomoć posebnih državnih agencija, no svakako postaje važan diskurs u SAD-u, pogotovo u vrijeme teških ekonomskih prilika.
Ralph Nader: "Pohlepa i odljev mozgova"
"Fraza 'Odljev Mozgova' 50-ih i 60-ih godina je značila odlazak profesionalaca iz raznih diktatura u SAD i druge zapadne zemlje. No, "odljev mozgova" danas ima drugačije značenje - danas se ta fraza odnosi na aktivnu politiku SAD-a da sistematski privlači strane poduzetnike, znanstvenike, fizičare, liječnike i drugo stručno i obrazovano osoblje kojeg nedostaje u SAD-u.Glavne kompanije koje stoje iza ovog organiziranog "odljeva mozgova" su u prvom redu Intel, Google, Microsoft i Pfizer. Iza ovog plana stoje medijski "navijači" kao što su Tom Friedman iz The New York Times-a, predstavnici Kongresa poput Jerry Morana i senatora Mark Warnera.
Argumenti za ovo namjerno orkestriranje "magnetskog odljeva mozgova" su jednostavni - kompanijama treba stručni kadar. Stranci imaju te sposobnosti i zato ih želimo ovdje, da kreiraju profit i stvaraju radna mjesta. Pritom se potpuno zanemaruje da u ovoj državi već imamo puno ljudi koji čekaju na svoju priliku. Mnogo je načina na koji se moglo to promjeniti - smanjenjem cijena školarina, smanjenjem broja ljudi koji odustaju od fakulteta (oko 40%), individualnim radom sa studentima i pomaganjem da se snađu.
Zašto mi ne bi imali spremne specijaliste ovdje, makar ih morali platiti više nego one koji dolaze iz drugih zemalja? Korporacije u Silicijskoj Dolini (tehnološki sektor) ostvaruju ogromne profite, plaćaju jako malo poreza i dobivaju državne potpore poznate kao R&D porezne olakšice (R&D = research and development, istraživanje i razvoj).
Pred nama su glomazne kontradikcije. Imamo agenciju za Međunarodni Razvoj (USAID), ekonomiste i političare koji nam govore kako zemlje u razvoju očajno trebaju visokoobrazovane i stručne ljude, tzv. "ljudski kapital". Trebaju im inženjeri za razvoj transporta, hidraulike i drugih sistema, fizičari za modernu industriju, liječnici za bolesne i ozljeđene, poduzetnici koji će pokretati nužne projekte.
U mnogim kolumnama Tom Friedman urgira zemlje u razvoju da zadrže domaći talent kako bi mogle izgraditi vlastitu ekonomiju. No, u isto vrijeme, isti taj Friedman traži od SAD-a da se studentima koji završe doktorski studij u SAD-u odmah organizira smještaj i pokrene proces dobivanja državljanstva.
Pa, ne možete imati oboje. Štoviše, u zemljama koje se nalaze u razvoju niti nema dovoljno kadra kojeg bi dovodili ovamo, a nužni su za razvoj vlastitih društava.
SAD je najveći uvoznik liječnika i medicinskih sestri s prostora Južne Azije, Bliskog istoka i drugih regija. Ovo su osobe s vještinama koje su daleko potrebnije u njihovim zemljama nego ovdje, pogotovo ako uzmemo u obzir velik broj ljudi u ovoj zemlji koje se doslovno ignorira. Zar je zaista toliko jednostavnije dovoditi strane radnike obrazovane u zemljama kao što je Pakistan, zemlje koja je izmučena našim ratom koji se preljeva iz Afganistana, nego da spasimo Amerikance iz njihove situacije i uputimo ih na pravac prema kvalitetnoj karijeri?
Što bi se desilo da je američki magnet za odljev mozgova ulovio mladog Mohammeda Yunisa iz Bangladeša i doveo ga na Wall Street? Da li bi postojali mikro-krediti za siromašne koji se sada šire svijetom? Što da je naš magnet dovukao mladog Brazilca Paulo Freirea na Harvard? Da li bi i tada kreirao i implementirao sada već svjetski poznati program opismenjivanja u Brazilu? Ili da smo pak dovukli na naše obale mladog Hassan Fathya, da li bi egipatski "arhitekt naroda" ikada siromašne Egipćane naučio kako izgraditi male elegantne domove od zemlje po kojoj hodaju?
Imajte u vidu da ljudi koji se nalaze u MMF-u, Svjetskoj Banci, USAID-u, ili nekom od naših razvikanih sveučilišta nikada nisu uspjeli smisliti ili stvoriti neka od ovih, ili brojnih drugih, ostvarenja koja su proizvod inovatora u zemljama u razvoju.
Korporacije u Silicijskoj Dolini upravo lobiraju kod Kongresa da se prošire tzv. H-1B vize na preko 65,000 sadašnjih koje se svake godine izdaju za radnike u informatici. Gerald Seib, kolumnist lista The Wall Street Journal, neki dan je "upozoravao" da ukoliko američke vlast ne počnu izdavati više viza, ti mladi ljudi koji su "došli ovdje da bi izučili matematiku, znanost i inženjerstvo... mogli bi se početi vraćati svojim zemljama i tamo osnivati kompanije moderne tehnologije". Stvarno ! I zašto bi to bilo tako loše?
Već imamo izuzetno visoki broj stranih doktora znanosti koji su obrazovani na američkim fakultetima. Davajući im garanciju zaposlenja ovdje, još će se dodatno osiromašiti stanje u njihovim državama u razvoju. U isto vrijeme, sve manje se pozornosti posvećuje američkim studentima, posebno manjinama i ženama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
