Chicago Tribune došao je danas do zanimljivog otkrića - jedan od sindikalnih vođa u Chicagu primat će penziju od čak 500,000 USD godišnje (oko 2,7 milijuna kuna). Drugi visoko pozicionirani sindikalist ima pak penziju od 438,000 USD godišnje.
Službeno objašnjenje iz gradske uprave objašnjava kako ovi pojedinci zapravo primaju 3 penzije, a ovo je kumulativni iznos. Dio im se isplaćuje iz gradskog budžeta, dio iz sindikalnog okruga i dio iz nacionalnog sindikata.
O ovakvim astronomskim ciframa prosječan radnik može samo sanjati, štoviše - teško da može tokom čitavog radnog vijeka akumulirati toliki novac.
S pravne strane nije moguće ovu praksu nazvati koruptivnom, ali se svakako može nazvati veleizdajom radničkih interesa.
Vjerovati kako bi se pojedini sindikalist s ovakvim primanjima založio za stanje radnika je vrhunac naivnosti.
Pojedini sindikalisti dobivaju visoka primanja upravo zbog razloga što ne brinu za svoje radnike.
S druge strane prezentira se dvosjekli mač - bez konkretne organizacijske strukture teško je formirati artikulirani glas koji će obuhvatiti svih.
Imajući pred sobom uvijek stigmu socijalističkih pokreta 20. stoljeća, koji nisu uvijek završavali najbolje, možda se nitko toliko ne boji organizacija danas koliko ljevičari.
U ovoj nezavidnoj situaciji, strah od organizacije može prevladati samo karizmatična ličnost. Nije tajna da su se mnogi lijevo orijentirani Amerikanci ponadali kako će to upravo biti Barack Obama. Euforija je sada već odavno splasnula. Ako ti isti Amerikanci ponovno daju glas Obami, onda će to biti isključivo iz razloga da spriječe dolazak nekog pomahnitalog republikanca.
Od policijske brutalnosti i zastrašivanja, za radnike je puno opasniji ishod ako svoju sudbinu prepuste u ruke tzv. "radničke aristokracije" čije smo predstavnike upoznali na početku ovog teksta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
