Uz nekoliko ozbiljnih propusta, Rusija je posljednjih godina učinila neke važne stvari kada je riječ o globalnoj politici i zoni konflikta. Ogroman propust bio je dopuštanje UN rezolucije 1973 na temelju koje je brutalno napadnuta Libija koja se danas nalazi u stanju kojeg ne moramo uopće ni opisivati.
Sile koje su preuzele ulogu agresora u Libiji najveći su i direktni krivci za tragediju te zemlje, ali Rusija će svoju odgovornost također snositi jer su mogli - i morali - uložiti veto na rezoluciju UN Vijeća Sigurnosti.
To je nedvojbeno najveći ruski propust u zadnjih nekoliko godina. Po tom pitanju su se iskupili u Siriji zauzevši puno čvršći stav i isključivo zbog Rusije je izbjegnuta još jedna u nizu tzv "humanitarnih" intervencija NATO pakta. Posljedice tih intervencija možemo vidjeti ne samo u Libiji, već i u Afganistanu i Iraku.
Za široke mase na Zapadu ovo su ipak sve sukobi "negdje daleko", ali tada dolazimo do Ukrajine, a s Ukrajinom sukob postaje sve bliži.
Razmontiravanje ukrajinske nesvrstne pozicije između Rusije i Zapada nije se moglo završiti nego tragedijom. Da su obje strane krive za ovu tragediju, Rusija i Zapad, već smo intenzivno pisali u ranijim tekstovima.
No, ovaj konflikt dobio je jednu sasvim novu dimenziju 17. srpnja 2014. kada je iznad istočne Ukrajine srušen putnički zrakoplov malezijske aviokompanije Malaysia Airlines
Taj događaj je štošta okrenuo naglavačke. Na površinu je izvukao neke od njodvratnijih ekstremizma i ne samo da je potvrdio kako su međusobno sukobljene strane često slične, već je otkrio i čistu fašističku hordu koja je u ovim trenucima samovoljno angažirana kao zadnja linija propagandne obrane jedne strane koju zastupa ruski predsjednik Vladimir Putin.
Pristranost kao ljudska slabost je općepoznata, ali ovdje govorimo o nekim sasvim višim razinama pristranosti koje prelaze okvire zdravog razuma i ulaze u domenu genocidne pristranosti, one koja predstavlja realnu opasnost za opću, globalnu, stabilnost.
Oni koji su s pravom isticali na opasnost od fašizma u Ukrajini nisu ni primijetili da su i sami postali fašisti najgore vrste. Zadnja četiri dana bila su posebno mučna jer je ta sumnja eksplodirala u jednu toliko očitu manifestaciju, da su čak i najveće sumnje izgledale kao naivni optimizmi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
