Uvod
'Mislim, traperice su stav, a ne hlače'.
Ulrich Plenzdorf je ovom izrekom želio protumačiti da kad govori o prozi u trapericama ne misli na vrstu hlača ili sukna u koje se oblače junaci ovoga proznog tipa već je zapravo riječ o njihovom životnom stavu.
Prvenstveno ono što ističemo kao zajedničko prozi u trapericama kad kažemo da je to proza u kojoj se pojavljuje mladi pripovjedač (koji pripovijeda u prvom ili trećem licu) koji izgrađuje svoj osebujni stil na temelju govorenog jezika gradske omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture.
Proza u trapericama
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model šezdesetih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera 'Lovac u žitu'. Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana.
Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprotstavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom kao suprotnost mladom junaku.
Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži.
Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi sedamdesetih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš, stari moj , 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
