Vjerski profil svijeta se brzo mijenja, prvenstveno zbog razlika u razini plodnosti i veličini mladog stanovništva među najvećim svjetskim religijama. Tijekom idućih četiri desetljeća, kršćani će i dalje činiti najveću vjersku skupinu, ali islam će rasti puno više nego ostale velike religije. Ako se ovakav trend nastavi do 2050. broj muslimana će biti skoro jednak broju kršćana širom svijeta. Ateisti, agnostici i ostali ljudi koji nemaju religiju, iako je njihov broj u porastu u SAD-u i Francuskoj, do tog vremena će osjetno pasti i krenuti će prema manje značajnom segmentu svjetskog stanovništva. Globalna budistička zajednica ostati će ista, a hinduističko i židovsko stanovništvo će biti nešto veće nego što su danas.
U Europi, muslimani će činiti deset posto cjelokupnog stanovništva, s trendom rasta. Indija će i dalje biti snažno većinski hinduistička, ali će postati također najvećom muslimanskom zemljom, gdje će muslimani brojati više stanovnika nego Indonezija. U SAD-u, kršćani neće više činiti tri četvrtine stanovništva, a židovstvo neće više biti najveća nekršćanska religija. Muslimani će biti više brojniji. Četiri od deset kršćana na svijetu do 2050. će živjeti u subsaharskoj Africi. Ovakvi pokazatelji koje je dao istraživački centar Pew pokazuje snažne promjene koje će se očitovati na institucionalnoj domaćoj i međunarodnoj političkoj sceni.
Do 2010. kršćanstvo je po svim pokazateljima bila svjetska najveća religija, s otprilike 2,2 milijarde sljedbenika, što znači gotovo trećina stanovnika planete. Islam je bio druga po veličini vjera, s otprilike 1,6 milijardi sljedbenika ili 23 posto svjetskog stanovništva. Međutim, razlika između dvije glavne svjetske vjere jest u demografskim trendovima. Kršćanstvo značajno opada, ponajviše zbog utjecaja u velikim postindustrijskim društvima, dok je razina plodnosti, ali i širenja islama, omogućila ovoj vjeri da u idućih trideset godina dostigne broj kršćana. Uz to treba imati u vidu da će do 2050. svjetsko stanovništvo porasti za procijenjenih 35 posto i činiti će nekih 9,3 milijardi ljudi. U istom tom razdoblju, mlado muslimansko stanovništvo proizvesti će još jedan skok u plodnosti i narasti će za 73 posto. I kršćanska zajednica će rasti, ali tek za nekih 35 posto.
I ostale religije će rasti, izuzev budizma koji će ostati na približno istim razinama uslijed niskih razina fertiliteta i starenja stanovništva u najvećim budističkim zemljama Kini, Japanu i Tajlandu. Pew procjenjuje da će hinduistička religija narasti za 34 posto, od nešto preko milijardu ljudi na skoro 1,4 milijarde. Najmanja svjetska religija, židovstvo, očekivano će rasti 16 posto, te će od 14 milijuna ljudi 2010. imati 16,1 milijun sljedbenika u cijelom svijetu 2050. Rasti će i broj pripadnika drugih manjih religija, napose afričkih tradicionalnih vjera, kineskih narodnih vjera, indijanskih i aboridžanskih religija, koji će zajedno tvoriti nekih 11 posto stanovnika planete, odnosno 450 milijuna ljudi. Svi drugi, Bahai, džaini, sikhi, taoisti i manje vjere će imati rast od šest posto, odnosno 61 milijun ljudi. Ove manje religije će zapravo činiti manji postotak nego danas, zajedno s ateističkom, agnostičkom i neafiliranom zajednicom. Oni neće preći 1,2 milijarde ljudi 2050., što znači da će od 16 posto pasti na 13 posto stanovništva.
Prema razini rasta stanovništva muslimani prednjače, a slijede ih kršćani, hinduisti, židovi, narodne religije, ostale religije, neafilirani i budisti. Najmlađe skupine su ponovno muslimani, potom hinduisti, pa kršćani i ostali. Također, najviše preobraćenja na svjetskoj razini jesu preobraćenja na islam.
Procjene govore i više o pojedinim svjetskim regijama. Subsaharska Afrika područje je gdje se očekuje najveći porast stanovništva (od 12 posto svjetskog stanovništva 2010.na 20 posto 2050.), a slijedi ju područje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koja će od pet posto danas činiti šest posto stanovništva 2050. Oba područja poizvesti će zajedno snažan rast muslimanskog stanovništva, a u subsaharskoj Africi i kršćanskog stanovništva. Time će ta regija postati jednom od najvećih središta kršćanstva. Na svjetskoj razini to bi moglo značiti da će se povećati broj crnačkih kardinala, što bi naposljetku moglo dovesti i do izbora prvoga pape crnca.
Područje istočne Azije doživjeti će pad stanovništva, što će značiti i sporiji rast religija poput budizma i kineskih narodnih vjera. U južnoj Aziji će rasti hinudizam, koji je gotovo isključivo vezan uz Indiju, jer će Indijci ostvariti veću razinu plodnosti od Kine i Japana, a uz to je indijsko stanovništvo općenito mlađe. Osim toga, Indija će imati i najveće muslimansko stanovništvo. Europa će gubiti stanovništvo, smanjiti će se broj kršćana, a povećati broj muslimana, hinduista i budista. Slična situacija će se odvijati i u Sjevernoj Americi, dok će Južna Amerika ostati bastionom kršćanstva.
Rast islama svakako je jedan od najznačajnijih pokazatelja ovog istraživanja. Gledano s vjerskog stajališta, mnogobrojni pravci u islamu, nedostatak institucionalnog svećenstva, mogućnost ispovijedanja vjere u svakodnevici i brojne druge stvari primamljivi su mnogobrojnim pripadnicima drugih vjera. Politički, islam je barem unazad trideset godina postao značajnim međunarodnim čimbenikom. Postojanost islama će tako prouzročiti masovne promjene u politici.
U Europi, primjerice, islam će postati puno vidljiviji nego što je to danas, te će se europske zemlje morati suočiti s "problemom" koji su dugo zanemarivali, a to je neutemeljeno nametanje predrasuda i islamofobični apeli na kojima su dobiveni mnogobrojni glasovi populističke radikalne desnice.
Kriza multikulturalizma dosegla je svoj kraj. Naime, multikulturalizam je doista mrtav, no ne zato jer su Angela Merkel i David Cameron to obznanili prije nekoliko godina, već zato jer se multikulturalizam pokazao kao neuspješan koncept postmodernističkog uređenja svijeta koji bi trebao rušiti etničke i kulturne rascjepe u društvu i državi. Multikulturalizam u osnovi označava obvezu u definiranju politika, mjera i inicijativa kojima se omogućuje raznim kulturama da se razviju na istom ili susjednom teritoriju s drugim kulturama unutar jedne države. On polazi od stava da su kulture koje sačinjavaju jednu zajednicu već definirane i s obzirom na to potrebno je stvoriti okvir unutar kojega će se one dobrovoljno uklopiti. Ovaj je pristup statičan i nedostatan za pravi suživot različitih kultura.
Interkulturalizam, kao dinamičniji pristup, prožima kulture, dok transkulturalizam pokušava povezati nekoliko sličnih kultura stvarajući novi identitet. Ovaj posljednji pristup može se vidjeti u pokušaju jačanja i izgradnje europskog identiteta i europskih vrijednosti. Istovremeno, Europa je jasno razgraničila planet na osnovi pitanja: 'who is the West, and who is the Rest'.
U tome bi Europa mogla pratiti hrvatski primjer. Godine 1910.samo 204 muslimana živjelo je u Hrvatskoj, ali je 1916. Hrvatski sabor proglasio islam jednom od službenih vjera u zemlji. Samo tri druge europske zemlje danas, uz Hrvatsku, prihvaćaju institucionalno islam: Austrija, Španjolska i Belgija. Od tada je broj muslimana stalno u rastu, te danas broji od 60 tisuća hrvatskih državljana. Najviše muslimana ima u Zagrebu i Rijeci. I dok europske administracije nastoje suzbiti gradnju novih džamija, Hrvatska ima tri džamije – u Zagrebu, Rijeci i Gunji. Uz to ima i 23 medžlisa ili molitvena prostora u svakom većem gradu u zemlji.
Islamska zajednica u RH ostvarila je dvije glavne funkcije religijskih institucija – integrativnu, jer pomaže vjerskim zajednicama da se prilagode stanju, te izražajnu, jer pomaže u izgradnji identiteta. Danas Islamska zajednica ima vlastite medije, osnovne škole, srednje škole, društvene i kulturne mogućnosti, ali i centar za certifikaciju halala, s više od 450 proizvoda i usluga. Hrvatska jedina među članicama Europske unije ima halal certifikat na nacionalnoj razini. Osim toga, jedina je zemlja čije oružane snage imaju kulturološku, vjersku i jezičnu edukaciju o islamu i pojedinim zemljama gdje se šalju kao mirovne snage – i to u suradnji s Islamskom zajednicom!
U drugim dijelovima svijeta, širenje islama će se često gledati kroz prizmu sukoba s drugim religijama (osobito s hinduizmom u Indiji) i kroz politički islam. Pojam političkog islama veže se uz moderne državne teorije temeljene na islamskim načelima, te se u blažoj verziji poistovjećuje s demokršćanstvom, a u radikalnijoj verziji s nedržavnim čimbenicima koji ne prezaju od nasilja i terorizma. U 20.stoljeću najveći pripadnici takvog političkog islama su sljedbenici Sayyida Qutba u Egiptu, na temelju čijih djela je nastalo Muslimansko bratstvo Hasana al-Bane. Osim Muslimanskog bratstva, tu je i pokret Mevlane Maududija u Pakistanu,koji je nadahnuo ne samo pakistanske i indijske muslimane, već i druge diljem sunitskog svijeta. U šijizmu je posebno jak pokret ajatolaha Ruholaha Homeinija, koji se odmaknuo od tradicionalnog šijizma i jedini je uspješni moderni pokret u smislu ostvarenja državne samobitnosti kroz islamsku republiku u Iranu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
