Već tjednima je pakistanski glavni grad Islamabad pod opsadom tisuća islamističkih prosvjednika, a smirivanje stanja je došlo tek nakon što je ministar pravosuđa Zahid Hamid najavio svoju ostavku. Prosvjednici su zauzeli glavne cestovne pravce u gradu 8. studenog protiv Hamida jer ga optužuju za blasfemiju. Predbacuju mu da je promijenio tekst zakletve parlamentarnih zastupnika i pokazao brigu za kontroverznu religijsku manjinu Ahmadije. Ova denominacija islama je zasebna zajednica koju u Pakistanu ne smatraju muslimanskom. Osobito glasna u tom smislu je religijska stranka Tehreek-i-Labaik Ya Rasool Allah (TLY) iz koje poručuju kako je dogovor s vladom spasio Islamabad od potpune blokade.
Ostavka ministra pravosuđa bio je dio brzog dogovora između prosvjednika i vlade. Neki pakistanski mediji pozivaju na preliminarnu istragu kako bi se shvatilo tko je odgovoran za amandmane na tekst zakletve parlamentarnih zastupnika. Uhićeni prosvjednici bi trebali biti pušteni, a slučajevi protiv njih odbačeni. Čini se da je vlada odlučila djelovati u skladu sa zahtjevima prosvjednika. Prije toga je oko osam tisuća policajaca i vojnika pokušalo rastjerati prosvjednike, koji su zaustavili normalno funkcioniranje na stotine tisuća stanovnika Islamabada i susjednog Rawalpindija. Policija je koristila vodene topove, suzavac i gumene metke, ali su prosvjednici bacali kamenje i palili aute i gume. Šest je osoba poginulo, dok je preko 200 njih ranjeno. Kako se vlast bojala eskalacije nasilja na ulicama glavnoga grada, redarstvena je akcija prekinuta.
Mirza Ghulam Ahmad (1835-1908)Ova je akcija pokazala snagu religijskog političkog bloka u Pakistanu. Kako nadziru i brojne medije, religijske stranke su digle na noge mnoge prosvjednike u drugim gradovima. Povod tome bio je položaj Ahmadija. Radi se o islamskom vjerskom pokretu ustanovljenom u Punjabu na kraju 19. stoljeća. Počiva na životu i učenju Mirze Ghulama Ahmada (1835.-1908.) koji je tvrdio da su se ispunila sva proročanstva što se tiče kraja vremena, te da se ljudi trebaju pripremiti za mirni trijumf islama. Za sebe je smatrao da je postavljen od Boga kao Mudžahid (obnovitelj) islama, kao obećani Mesija i Mahdi. Ahmadi je naglašavao vjerovanje kako je islam zadnja objava čovječanstvu i to u obliku kakav ga je prenio Poslanik Muhamed. Zbog toga je potrebno obnoviti pravu srž islama i vratiti se najosnovnijim idejama. Ahmadije vjeruju kako se Ahmad pojavio baš kao i Isus, kako bi završio vjerske ratove, optužio krvoproliće i uspostavio moralnost, pravednost i mir. On je maknuo fanatična i inovativna vjerovanja i djelovanja, te se usredotočio na život i poruke najranijih muslimanskih zajednica.
Mirza Ghulam Ahmad je osnovao ovaj pokret 23. ožujka 1889. kada je formalno prihvatio odanost svojih podupiratelja. Od njegove smrti, zajednicu vode Kalifi koji su je proširili na 209 zemalja i područja svijeta, ponajviše po Južnoj Aziji, Zapadnoj Africi, Istočnoj Africi i Indoneziji. Ahmadije imaju jaku misionarsku tradiciju i bili su prva muslimanska misijska organizacija koja je stigla u Veliku Britaniju i ostale zapadne zemlje. Primjerice, na zagrebačkom Interliberu 2017. godine po prvi puta je osvanuo veliki štand Ahmadija s njihovim knjigama na hrvatskom jeziku, što je po prvi puta da se Ahmadije šire i na ovo područje. Danas ima između deset i dvadeset milijuna Ahmadija diljem svijeta, a vodi ih kalif Mirza Masroor Ahmad.
Pet milijuna Ahmadija živi u Pakistanu, gdje su ozbiljno i sustavno diskriminirani i proganjani, iako čine do 2,2 posto pakistanskog stanovništva. Radi se o jedinoj zemlji na svijetu koja službeno govori da su Ahmadije nemuslimani. Pakistanski zakon zabranjuje Ahmadijama identificiranje muslimanom, a sloboda njihove religije je ograničena nizom odredaba, zakona i ustavnim amandmana. Kada se prijavljuju za pakistansku putovnicu, građani ove zemlje moraju izjaviti kako je Mirza Ghulam Ahmad nametnik i kako njegovi sljedbenici nisu muslimani. Posljedično, progoni i zločini iz mržnje su redoviti u raznim dijelovima Pakistana. Ahmadije su 'omiljena' meta mnogobrojnih nasilnih napada i to od strane različitih religijskih skupina u zemlji. Medrese svih denominacija islama u Pakistanu preporučuju štivo studentima koji specifično naglašavaju odbacivanje ahmadijskih vjerovanja. Jedini dobitnik Nobelove nagrade za fiziku koji se identificira kao musliman bio je Abdus Salam, ali zbog svoje odanosti Ahmadijama je ignoriran i ekskomuniciran u Pakistanu. Nema spomenika u njegovu čast, kao ni sveučilišta nazvana po njemu, a riječ 'musliman' je izbrisana s njegovog nadgrobnog spomenika.
Progoni su počeli odmah nakon proglašenja pakistanske neovisnosti. Već 1953. godine su u Lahoreu započeli neredi koje je potaknula glavna islamistička politička stranka Jamaat-e Islami. Pakistanska vlada je morala intervenirati i zaustaviti protuahmadijsko nasilje. U sedamdesetima je nastao poseban protuahmadijski pokret zvan Tehreek-e Khatme Nabuwwat, u koji su se uključile brojne druge političke stranke islamističkog usmjerenja. Oni su svojom političkom snagom natjerali 1974. godine pakistansku vladu pod premijerom Zulfiqarom Ali Bhuttom na donošenje Drugog amandmana na Ustav Pakistana kojim se članovi ahmadijskog pokreta ne priznaju kao muslimani.
Pod predsjednikom Zia-ul-Haqom, protuahmadijske odredbe postale su dijelom pakistanskog ustava, te se tim načinom ograničila sloboda religije za Ahmadije. Prema tom zakonu, Ahmadi se ne smiju predstavljati muslimanom niti se ponašati kao musliman. U suprotnom im prijeti tri godine zatvora. Nakon ova dva amandmana, koja su zapravo legalizirala progon Ahmadija, kalif zajednice Mirza Tahir Ahmad preselio je središte Ahmadijskog muslimanskog pokreta u London.
Svaki, pa i najmanji, korak prema boljem životu Ahmadija u Pakistanu je vrlo opasan. To je shvatio i sada već bivši ministar Hamid koji se brine za svoju sigurnost, kao i sigurnost svoje obitelji jer su njihovi domovi također pod opsadom prosvjednika. U raspravi oko njegove ostavke, koju je navodno donio svojevoljno, Hamid je tražio potporu vrha Pakistanske muslimanske lige – Nawaz (PML-N) i njihovu aktivnu ulogu u smanjivanju kontroverzi vezanih za njega. Ministar je ujedno poslao video poruku putem YouTubea kako bi uvjerio ljude da vjeruje u Poslanika Muhameda kao posljednjeg poslanika islama. Pročitao je zakletvu iz postojećeg zakona i rekao kako nije sljedbenik niti jednog lažnog proroka te da ne vjeruje kako su ti sljedbenici muslimani. Izričito je rekao da nije Ahmadija, te ne pripada niti jednoj od dvije glavne ahmadijske grupe u Pakistanu (Qadiani i Lahori). Ove poruke bivšeg ministra za cilj imaju ne spašavanje samo njegove političke karijere, već njegovog života.
Od 25. studenog, kada je vlada napokon odlučila suočiti se s prosvjednicima redarstvenim snagama, PML-N je doživio nekoliko napada na urede svojih stranačkih članova. Neki parlamentarni zastupnici su napadnuti, među njima i oni koji su pokušali pregovarati s prosvjednicima. Nakon što su religijske stranke na taj način osramotile vladu, natjerale su Islamabad na prihvaćanje drugih važnih odrednica religijske politike u Pakistanu. Tako se očekuje nastanak vijeća klerika koje će preispitati izjave ministra pravosuđa Punjaba oko progona Ahmadija; vijeće će imati konačnu odluku oko ovog pitanja, a na čelu se očekuje Pir Muhammad Afzal Qadri, iz saveza islamističkih stranaka. Uz to, religijske stranke očekuju dodatne amandmane na pakistanski Kazneni zakon vezane za blasfemiju, te još neke manje, ali u javnosti bučne zahtjeve.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.