Oko 175,000 studenata već preko 80 dana štrajka u kanadskoj provinciji Quebec na istoku zemlje. Ono što je počelo kao prosvjed protiv povećanja školarina u jednom kratkom periodu preraslo je u opću pobunu studenata protiv neo-liberalnog kapitalizma i mjera štednje koje su se snažno obrušile i na Kanadu, zemlju koja je dugi niz godina imala poprilično bolje socijalne i radničke uvjete od južnog susjeda. Grad Montreal je zasigurno centar studentske pobune, no demonstracije se događaju i u drugim gradovima diljem zemlje. Činjenica je kako se studentki prosvjedi održavaju od Montreala na istoku do Vancouvera na zapadu.
Žestoki sukobi s policijom i provokacije represivnih organa više nisu iznimka, cijeli pokret poprimio je elemente opće pobune koja sada ne poziva "samo" na reforme, već na potpuni zaokret u ekonomiji i politici.
Dvije studentske organizacije, Fightback (Kanada) i La Riposte (Quebec) iznijele su Prvog maja proglas u kojem definiraju studentsku pobunu i njene ideološke okvire. Prenosimo vam proglas u cijelosti:
Proglas Fightback i La Riposte o štrajku studenata u Quebecu
"Napadi na studente u Quebecu (i drugdje) nisu hir ovog ili onog političara. Kada bi to bila istina onda bi se radilo o izoliranom fenomenu, a ne o globalnoj tendenciji. Napadi su dio šire generalne ofenzive protiv radnika, omladine i drugih elemenata koji su potlačeni - srž ovih napada proizlazi iz krize kapitalističkog ekonomskog sistema. Drugim riječima, kapitalisti si ne mogu priuštiti čak ni mizerne koncesije koje je ostvarila radnička klasa u periodu nakon Drugog svjetskog rata i sada žele izmijeniti ravnotežu u vlastitu korist. To se manifestira u napadima na
socijalne plaće, javni sektor i javne usluge, u napadima na prava imigranata i mladih i napadima na prava radnika.
Kapitalisti shvaćaju koliko je sve ovo za njih bitno i sada vrše pritisak na vlast da ovi slučajno ne bi popustili. Kolumna lista Montreal Gazette s naslovom "Izbor je demokracija ili vladavina rulje" prenosi: "Svaki 'socijalni mir' kojeg bi Vlada kupila od studenata ne bi bio trajan, jer bi tada i sve druge skupine koje se protive mjerama štednje vidjele da se Vladu može zastrašiti" (28.4.2012). Drugim riječima, oni vide mjere štednje kao neophodne i zato žele pod svaku cijenu uništiti studentski pokret.
Desničari su pokušali sve kako bi razbili naš pokret i nisu uspjeli. Pokušali su organizirati svoje demonstracije, ali bezuspješno. Pokušali su terorizirati studente i profesore, no to je samo izazvalo još veći bijes. Pokušali su razjediniti pokret na način da su pokušali demonizirati studentsku federaciju CLASSE. Pribjegli su u više navrata državnoj represiji lažno ističući studentske prosvjede kao nasilne.
Optužbe za nasilje koje dolaze od direktora policije su potpuno licemjerne, pravo ekonomsko nasilje se upravo vrši nad studentima i radnicima. Razumljivo je da će neki pripadnici agresivno reagirati nakon što se njihovi zahtjevi toliko dugo ne žele niti čuti. No, razbijeni prozor se nikako ne može uspoređivati s institucionaliziranim nasiljem ovog sistema.
Ipak, ne vjerujemo da individualne akcije pomažu našoj borbi. Podržavamo demokratska prava da kolektivno odlučimo u kojoj ćemo se mjeri suočiti s represivnim silama. Te odluke ne smiju biti nametnute ljudima bez njihovog pristanka - jedini pravi način da se uspješno obranimo je da stvorimo masovnu potporu za ovaj pokret.
Vjerujemo da studentske udruge moraju organizirati adekvatne komitete za samoobranu kako bi se demonstracije zaštitile od državnog nasilja i kako bi se i dalje sve taktike mogle donositi demokratski.
Trenutačno se pokret nalazi u mrtvoj točki - vlasti ne žele popustiti, no ni studenti ne žele napustiti ulice. Ovakva situacije ne može trajati vječno. Cilj je proširiti ovaj pokret na cijelu radničku klasu. Ovo je od najveće važnosti, jer kako smo i naveli ranije, represija protiv studenata samo je dio šireg plana za uvođenje mjera štednje koje će pogoditi sve radnike.
Studentska federacija CLASSE objavila je na svojim stranicama poziv svim radnicima na generalni socijalni štrajk. Ovo je važan korak unaprijed, ali mora postojati konkretan plan kako bi ovo postala stvarnost. Niti radnici niti njihove organizacije ne smiju se ignorirati u planiranju ovakve akcije. Kao manifestaciju snage, sindikati moraju pozvati na 24 satni generalni štrajk u znak potpore studentima i protiv mjera štednje. Studentske udruge moraju istaknuti ovaj detalj kao centralni cilj za vrijeme svakog javnog obraćanja. Studenti moraju poslati svoju delegaciju na svaki sindikalni sastanak i lobirati za ovaj cilj. Jer ako radnici ne prepoznaju ovaj otpor, pokret će zasigurno propasti. Sindikat CSN već je pozvao na akciju, ovo je odlična prilika da studenti radnicima objasne svoje zahtjeve i da se zajedno krene u generalni štrajk u svrhu borbe koja je zajednička.
U svibnju 1968. u Parizu, studenti su organizirali zajedničke studentsko-radničke komitete solidarnosti. U mnogim situacijama nakon zasjedanja ovih komiteta, radnici su odložili svoje alate i pridružili se studentima. U konačnici radnici su počeli štrajkati i na temelju vlastitih zahtjeva. Ova lekcija iz 1968. mora biti implementirana i danas !
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
