Područje Kariba, izuzev Kube, malo je poznato i spominjano u svjetskoj politici. Imidž Karipskih otoka, spoja španjolskog kolonijalizma, tropskih plaža i ljetovališta te gusarske mističnosti teško se spajaju u umovima s ukorijenjenim siromaštvom stanovnika, ali i vječitom optimizmu nadahnutim većinskom katoličkom vjerom. Jedna od sretnijih karipskih država je Trinidad i Tobago. Radi se o najbogatijoj državi na Karibima zahvaljujući velikim nalazištima nafte i plina koji se većinom izvoze u SAD. Stanovnici dvaju otoka većinom su afričkog i indijskog porijekla, ali unatoč bogatstvu zemlja je ogrezla u iste probleme koje muče druge karipske susjede. Trinidad i Tobago je među glavnim tranzitnim središtima za krijumčarenje kokaina, a zemlja je ujedno obilježena gangsterskim nasiljem među krijumčarima.
Dva otoka bilježe visoku stopu ubojstava i ukorijenjenu korupciju među policajcima što prijeti rastu turističke industrije. Unatoč velikim međunarodnim pritiscima, Trinidad i Tobago je 1999. odlučio ponovno uvesti smrtnu kaznu ne bi li tako smirio stanje u državi. Danas je Trinidad i Tobago 132. od 138 zemalja na svijetu po šteti koju kriminal i nasilje čini poslovanju, a povjerenje policiji je na 126. mjestu na svijetu. Većina tvrtki ima vlastite sigurnosne snage kako bi održavale i širile svoje poslovanje.
Nafta i plin čine oko 40 posto BDP-a i 80 posto izvoza, ali fluktuacije cijena energenata na svjetskim tržištima prijete gospodarskoj stabilnosti države. Trendovi snažno podsjećaju na osamdesete kada je Trinidad i Tobago doživio najveći gospodarski šok u povijesti uslijed pada cijene nafte. Od 1983. do 1989. gospodarska aktivnost padala je prosječno 4,7 posto godišnje, što je dovelo do značajnog povećanja stranog duga, široko rasprostranjenu nezaposlenost i prosvjede radnika. Danas 1,3 milijuna stanovnika uživa oporavak iz devedesetih, kada je godišnji gospodarski rast iznosio prosječno 3,9 posto. U 2000-im je to naraslo na 6,5 posto unatoč međunarodnoj financijskoj krizi. Prije 2014., kada je cijena barela nafte prešla sto dolara, Trinidad i Tobago je slavio. Nakon pada cijene nafte, zemlja je ušla u ozbiljnu recesiju, te progresivno opada gospodarski rast: u 2016. rast je iznosio -2,8 posto.
Sličnosti krize 1980.-ih i danas su velike. Kako sektor koji nije vezan za naftu i plin ne može samostalno održati gospodarski rast Trinidada i Tobaga, smanjuju se prinosi, gube se poslovi, te se javlja snažno beznađe. Ipak, vlada u Port of Spainu, glavnom gradu Trinidada i Tobaga, uspjela je osnovati stabilizacijski fond koji bi trebao pomoći državnim rashodima. Posljedica je to dobre politike vlade Kamle Persad-Bissessar, prve premijerke države u povijesti, koja je odlučila štedjeti viškove u dobrim godinama kako bi se oni distribuirali u lošim vremenima. Iako su resursi fonda ozbiljno ograničeni, ipak pomažu da se ne dogodi istovjetna recesija onoj u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Kamla Persad-Bissessar je sa svojom koalicijom Narodnog partnerstva dobila izbore u svibnju 2010. s golemim brojem glasova, što je odvelo Narodni nacionalni pokret u oporbu nakon više od četiri desetljeća vladavine. Persad-Bissessar se obvezala na transparentnost i odgovornost u svim područjima vlade, te je održala kritične politike za osiguravanjem gospodarske stabilnosti. Problem su joj različiti interesi u samoj koaliciji, a ujedno je u studenom 2011. izjavila da su sigurnosne snage planirale atentat na nju i njene kolege iz vlade. Navodna urota je povezana s kriminalcima koji su se htjeli osvetiti zbog njezine odluke u kolovozu te godine za uspostavljanjem izvanrednog stanja kako bi se suočila s nasilnim kriminalom i sukobima drogeraških bandi.
Od 2000. to nasilje se osobito povećalo, zajedno s korupcijom i velikim etničkim napetostima u zemlji gdje žive mnogobrojni nasljednici Indijaca, Afrikanaca i mulata. Te napetosti su stvorile nasilni ekstremizam, usmjeren i protiv marginalizirane muslimanske zajednice koja čini osam posto stanovništva. Gospodarska i društvena opasnost po zemlju je očita ukoliko se ne poboljšaju doprinosi od prodaje nafte i plina. UN-ov Ured za droge i kriminal stavio je Trinidad i Tobago na sedmo mjesto po razini kriminala, i jedina je karipska zemlja među prvih deset zemalja ogrezlih u kriminal. Trenutačna stopa ubojstva je 30 ubojstava na sto tisuća stanovnika, a o pljačkama da se i ne govori. Distribucija droge i otmice su također znatno narasle od 2000.-ih. Zbog svega toga, ulagači su počeli zaobilaziti Trinidad i Tobago. U vrijeme recesije 1980.-ih izravna strana ulaganja u otočnu državu iznosile su prosječno 22,8 posto BDP-a, jer politički rizik nije bio toliko velik. U 2000.-ima su ulaganja bila oko 20 posto, ali danas su pala na 13,5 posto BDP-a. Politički rizik države je jednostavno pregolem. Ubojstva nekoliko turista posljednjih godina osobit su problem, te je država izgubila oko 200 milijuna dolara godišnje zbog kraha turističke industrije. Jedino još na Tobagu, koji ima vlastitu upravu, postoji tračak turističke nade. UNDP predviđa da bi samo jedan posto smanjenja mladenačkog kriminala rezultiralo u 35 milijuna dolara više u turističkom dohotku, što je osobito važno ako Port of Spain želi pokrenuti državu prema diverzifikaciji gospodarstva i smanjenju ovisnosti o prodaji nafte i plina.
Korupcija na otočju je svugdje prisutna i duboko ukorijenjena. Trinidad i Tobago je od 83. mjesta 1996. po percepciji korupcije Svjetske banke došao na 36. 2015. Nema preciznih procjena koliko korupcija stoji zemlju, ali se smatra da Trinidad i Tobago gube milijarde dolara svake godine uslijed koruptivnog ponašanja svih slojeva društva i svih institucija. Široko rasprostranjena korupcija u policijskim snagama razlog je širokoj vladavini drogeraških klanova. Takvo redarstvo ne može ni spriječiti širenje etničkih napetosti i nasilnog ekstremizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
