Prošla i ova godina su u znaku velikih obljetnica. Prošle smo godine obilježili 25 godina od rušenja Berlinskoga zida i stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata, a ove godine bilježimo i 70.obljetnicu pobjede nad fašizmom i nacizmom u Drugom svjetskom ratu. Istovremeno se bilježi sve oštrija retorika Zapada i Rusije,koja podsjeća na hladnoratovsko razdoblje.
Dužnosnici, profesionalci i medijski komentatori sve više nazivaju pogoršanje odnosa Zapada i Rusije novim Hladnim ratom ili povratkom u Hladni rat. Ali ovakvo shvaćanje odnosa krajnje je površno. To ne znači da odnosi nisu loši – oni to jesu. Rat u Ukrajini je ponovno pokazao sustavnu prirodu problema između Zapada i Rusije, što je rezultiralo ekonomskim ratom dviju strana. Ukrajina je sada proxy rat između Zapada i Rusije, gdje svaka strana ulaže novac, političku potporu i oružje.
Ipak, ideje o Hladnom ratu su protuproduktivne jer vode lošem shvaćanju problema. Novi Hladni rat bi trebao značiti da ruski predsjednik Vladimir Putin pokušava vratiti Rusiju u Sovjetski savez ili izgraditi neku novu verziju tog saveza. Na Zapadu javnost razmišlja o Rusiji na krajnje pojednostavljen i netočan način, mitologizirajući povijest te pokazujući čistu subjektivnost i tijek misli kakav su imali zapadni strateški i politički mislioci poput Winstona Churchilla ili Georgea Kennana. Umjesto toga, Zapad treba gledati na Rusiju u okviru 21.stoljeća i maknuti se od 20.stoljeća. Jedino na taj način može razumijeti pitanja, izazove i mogućnosti koje Rusija predstavlja.
Retorika o Hladnom ratu možda je nabujala u proteklih godinu dana ali zapravo nije nova. U zapadnom diskursu postoji već čitavo desetljeće. Trebamo se samo sjetiti okolnosti energetske krize između Rusije, Ukrajine i Europe 2006., ili ruske intervencije u Gruziji 2008. Naglasci na dinamici ruske vanjske politike postali su sve više vezani uz prirodu Putinove vlasti i mišljenja da Rusija ne ide u pravom smjeru, naime prema demokraciji i partnerstvu sa Zapadom. Takav stav je ojačan godišnjim govorom predsjednika Putina pred Federalnom skupštinom 2005., kada je rekao da je raspad Sovjetskog saveza najveća geopolitička katastrofa 20.stoljeća.
Mnogi su uzeli Putinov govor na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u veljači 2007.kao objavu novog Hladnog rata, koja se pojavila uslijed sve većih disonanci između Rusije s jedne strane, i NATO-a i EU s druge strane. Tada je Rusija obustavila svoje učešće u Ugovoru o konvencionalnim snagama u Europi (CFE) i osnažila strateške bombarderske letove. Svaki novi potez Moskve se u zapadnim prijestolnicama proglašavao kao povratak starim načinima i potrebama europske sigurnosti.
Ali kad se usporedi današnja retorika s onom iz Hladnog rata, jasno je vidljivo da Zapad značajno pretjeruje. Ne postoje fundamenta...
Dužnosnici, profesionalci i medijski komentatori sve više nazivaju pogoršanje odnosa Zapada i Rusije novim Hladnim ratom ili povratkom u Hladni rat. Ali ovakvo shvaćanje odnosa krajnje je površno. To ne znači da odnosi nisu loši – oni to jesu. Rat u Ukrajini je ponovno pokazao sustavnu prirodu problema između Zapada i Rusije, što je rezultiralo ekonomskim ratom dviju strana. Ukrajina je sada proxy rat između Zapada i Rusije, gdje svaka strana ulaže novac, političku potporu i oružje.
Ipak, ideje o Hladnom ratu su protuproduktivne jer vode lošem shvaćanju problema. Novi Hladni rat bi trebao značiti da ruski predsjednik Vladimir Putin pokušava vratiti Rusiju u Sovjetski savez ili izgraditi neku novu verziju tog saveza. Na Zapadu javnost razmišlja o Rusiji na krajnje pojednostavljen i netočan način, mitologizirajući povijest te pokazujući čistu subjektivnost i tijek misli kakav su imali zapadni strateški i politički mislioci poput Winstona Churchilla ili Georgea Kennana. Umjesto toga, Zapad treba gledati na Rusiju u okviru 21.stoljeća i maknuti se od 20.stoljeća. Jedino na taj način može razumijeti pitanja, izazove i mogućnosti koje Rusija predstavlja.
Retorika o Hladnom ratu možda je nabujala u proteklih godinu dana ali zapravo nije nova. U zapadnom diskursu postoji već čitavo desetljeće. Trebamo se samo sjetiti okolnosti energetske krize između Rusije, Ukrajine i Europe 2006., ili ruske intervencije u Gruziji 2008. Naglasci na dinamici ruske vanjske politike postali su sve više vezani uz prirodu Putinove vlasti i mišljenja da Rusija ne ide u pravom smjeru, naime prema demokraciji i partnerstvu sa Zapadom. Takav stav je ojačan godišnjim govorom predsjednika Putina pred Federalnom skupštinom 2005., kada je rekao da je raspad Sovjetskog saveza najveća geopolitička katastrofa 20.stoljeća.
Mnogi su uzeli Putinov govor na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu u veljači 2007.kao objavu novog Hladnog rata, koja se pojavila uslijed sve većih disonanci između Rusije s jedne strane, i NATO-a i EU s druge strane. Tada je Rusija obustavila svoje učešće u Ugovoru o konvencionalnim snagama u Europi (CFE) i osnažila strateške bombarderske letove. Svaki novi potez Moskve se u zapadnim prijestolnicama proglašavao kao povratak starim načinima i potrebama europske sigurnosti.
Ali kad se usporedi današnja retorika s onom iz Hladnog rata, jasno je vidljivo da Zapad značajno pretjeruje. Ne postoje fundamenta...
