Najmanje 200 ljudi je poginulo 4.3.2012. u velikoj eksploziji skladišta oružja u gradu Brazzaville, glavnom gradu Republike Kongo.
Tragičan i strašan događaj odjeknuo je sve do centra glavnog grada susjedne države Demokratske Republike Kongo (DRC), Kinshase.
Događaj je također odjeknuo svjetskim naslovnicima, kako to obična i biva kada je riječ o crnoj kronici.
Ipak, ukoliko se ne desi neki novi incident, ili ne dođe do drastičnog porasta broja žrtava, u vrijeme objave ovog teksta vijesti o Republici Kongo već će se povući sa naslovnice i postati "stara" vijest.
Gotovo svi izvještaji o tragičnom događaju morali su posvetiti bar jednu liniju, ponegdje čak i paragraf, kako bi se čitateljima pojasnilo da Republika Kongo zapravo nije, daleko veća, Demokratska Republika Kongo, tj. da se radi o dvije zasebne države.
Prenijevši taj tragičan događaj, o RK-u se vjerojatno neće pisati sve do iduće tragedije.
Ovim tekstom pokušati ćemo napraviti iznimku u toj sudbini. Jer tragedije se dešavaju, ovaj svijet je svakodnevno tragičan, ali to ne znači da ga moramo sagledavati kroz prizmu "blitz" vijesti iz crne kronike i time zadovoljavati, pomalo nekrofilnu, potrebu za vijestima čiji naglasak nije na gubitku života, već na pobjedi smrti.
No, priča o RK-u je tragedija dublja od jednodnevne crne kronike, to je priča o jednom narodu čija se novija povijest svela na kolonijalizam, borbu za slobodom, marksizam-lenjinizam i u konačnici - tržišnu ekonomiju i eksploataciju koja se odvija diljem Afrike.
O velikoj susjednoj državi DRC znamo jako puno, o njenim bogatstvima, žestokoj eksploataciji, krvavim ratovima i sukobima. Demokratska Republika Kongo ima preko 70 milijuna stanovnika, dok Republika Kongo (često se koristi i naziv Brazzaville radi lakše diferencijacije) ima svega 3,5 milijuna. Ipak, priča o RK-u često je podjednako tragična, ali znatno rjeđe ispričana. No, kao što ćemo i vidjeti, obje države proizašle su iz jednog Konga - slavne Kraljevine Kongo koja se razvila u moćnu silu prije no što su Europljani uopće stigli do samog srca Afrike.
Prostor današnje Republike Kongo prvi su naseljavali narod Bambuti, daleko u kamenom dobu. Bambuti su, kao i brojna plemena u široj regiji, dio Pigmejskog plemena - tamnoputih ljudi specifičnih po relativno niskom rastu.
Ovi prostori bili su njihovi sve do prije nekih 2,000 godina kada su njihovu dominaciju počeli preuzimati članovi Bantu plemena. Danas ih nema mnogo, pretpostavlja se svega 30 do 50,000.
Priprema za lovNo, unatoč milenijima koja su prošla, Bambuti su se ipak održali do dan danas što ih čini jednim od najstarijih plemena u cijeloj Africi.
Za razliku od mnogih drugih plemena, koja su se davno modernizirala, Bambuti su ostali imuni na promjene i sva ta stoljeća i mileniji kao da su samo prohujali kraj njih.
Još uvijek se bave lovom i skupljanjem, obično u skupinama od po 15-ak ljudi.
U svijetu koji je obilježen drastičnim jazom između bogatih i siromašnih, zanimljivo je spomenuti kako Bambuti i dan danas još uvijek žive u egalitarnom društvu - drugim riječima, svi članovi su jednaki.
Političke organizacije ne postoje, najveća "političko sociološka" struktura je grupa.
Muškarci i žene potpuno su ravnopravni, a o svim odlukama odlučuje se zajedno - obično uz logorsku vatru. U tim razgovorima i odlukama žene i muškarci sudjeluju na istoj razini.
u seluZa vrijeme lova također sudjeluju i muškarci i žene, s time da muškarci češće love s lukom i strijelom, dok žene obično mrežama.
Pravila i red u grupi drži cijela grupa, a ako se neki pojedinac ne ponaša korektno, može biti prognan iz grupe, što je najteža kazna.
Sve u životu Bambutija vezano je uz šumu. Za njih je šuma veliki zaštitnik koji o njima brine i daje im sve što im je potrebno za život, šuma ima sveto značenje u narodu Bambutija. Tako da nije rijetkost da se pripadnici plemena Bambutija šumi obraćaju s "majko" ili "oče".
A ako se pak desi kakva nesreća ili tragičan događaj, onda se vrši posebna ceremonija - stvara se velika buka unutar šume jer, prema njihovom vjerovanju, očito je kako je šuma "zaspala" čim je došlo do takve tragedije, nepravde ili nekakvog drugog neželjenog događaja.
Obzirom da žive u većim i manjim skupinama, velike obitelji nisu česte, ali je manja obitelj - tj. otac, majka i njihova djeca, ta koja se drži skupa. Vjenčanje nema neki poseban ritual, izuzev tradicije da muškarac po mladu dođe kod njenih roditelja, pri čemu obično prezentira antilopu kao ulov koji je sam obavio. U odabiru partnera, osobno bogatstvo nema nikakvu ulogu.
Mladi Bambuti u lovuS vremenom Bambutiji su bivali potiskivani sve više na jug od strane Bantu plemena, tako da danas žive na prostoru DRC-a, točnije - na prostoru kišnih šuma Ituri.
Unatoč činjenici da su tisućama godina živjeli u miru i skladu s šumom, egzistencija im je danas ugrožena. Teritorij na kojem žive nema nikakvu pravnu zaštitu niti priznanje. Zabranjuje im se lov, a krčenje šuma, iskopavanje zlata i velike plantaže, sve ugrožavaju njihov način života.
Nestabilna politička klima u DRC-u također je jedan od velikih problema. 2003., predstavnik plemena Bambutija, Sinafasi Makelo, rekao je UN-u kako je njegov narod za vrijeme rata u Kongu bio "lovljen poput životinja". Obje sukobljene strane tretirale su Bambutije kao "ne-ljude", a neki su ih čak i jeli smatrajući kako je njihovo meso izvor magične moći.
Sinafasi Makelo zatražio je od UN-ovog Vijeća Sigurnosti da se kanibalizam uvrsti na listu zločina protiv čovječnosti i kao čin genocida.
Danas tek 2% ukupne populacije RK čine Pigmejci, sve ostalo su većinom Bantu plemena.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
