Godina je 1965., dan 25. srpnja, nalazimo se negdje ravno po sredini transformativnih 60-ih, desetljeća kada će mnogima glazba značiti više no ikad prije (i ikad kasnije) u povijesti. Uz prodor novog zvuka koji je opčinio mase, glazba je ubrzo postala i važan element političkog izražaja cijele jedne generacije u SAD-u (i šire). Među brojnim novim mladim glazbenicima do te 1965. posebno se istaknulo jedno ime - dok su drugi nizali popularne melodije nastojeći stvoriti "lako slušljive hitove", jedan od njih svojom pojavom i svojim stihovima poprilično je odudarao, bio je to mladi Bob Dylan (rođen 1941. godine).
Njegova glazba i često politički angažirani stihovi doveli su do novog vala američke folk glazbe. Taj pristup brzo mu je donio brojne poklonike diljem zemlje, a nakon četiri godine karijere već je slovio kao jedan od najpopularnijih i najvažnijih američkih glazbenika.
No, navika je intenzivna stvar, a Dylanova publika - koja je odrastala na pjesmama poput "The Times They Are a-Changin'" (mnogi je smatraju "himnom" društvene i političke transformacije u SAD-u 60-ih godina) i "Blowin' in the Wind" (prosvjedna pjesma o ratu, miru, slobodi...) - točno je znalo što za njih predstavlja Bob Dylan. On, s gitarom i usnom harmonikom, uz prepoznatljiv zvuk. I bilo je bitno kakva je to gitara u Dylanovom naručju - akustična, dakako.
Bob Dylan i Joan Baez, travanj 1965. (izvor: Keystone/Getty Images)
Nema sumnje da je zvuk električne gitare stvorio pravu revoluciju u glazbi. Tog proljeća (5. lipnja 1965. godine), The Rolling Stones objavit će kultnu "(I Can't Get No) Satisfaction", pjesmu koja će do dan danas postati sinonim za električnu gitaru. I bezbroj mladih uživalo je u tim početnim taktovima Richardsovog riffa, ali dio publike bio je vjeran novom valu folka kojeg je predvodio Bob Dylan. Nije da u isto vrijeme nisu uživali i u sve većem broju "električara" koji su dominirali glazbenom scenom, ali Dylan je "morao ostati Dylan", za mnoge je to bilo bitno.
Ali Bob Dylan je umjetnik, ne samo reciklator vlastitog uspjeha, a kao umjetnik ima potrebu za stvaralačkom evolucijom, istraživanjem novih pravaca, stilova, i nadasve zvuka...
Akustična gitara je svevremenski instrument koji će uvijek imati svoje mjesto, ali Dylana je privlačio i električni zvuk, želio ga je usvojiti i prisvojiti, upregnuti ga da se spaja s njegovim kreacijama. I stvorio je genijalnu kreaciju - pjesmu "Like a Rolling Stone" koju je napisao u lipnju 1965. po povratku s dugačke i iscrpljujuće turneje po Engleskoj. No, izdavačka kompanija Columbia Records nikako nije bila zadovoljna s novim "električnim" zvukom Dylanove pjesme te su je odbijali objaviti kao singlicu. Tek nakon što je pjesma procurila do nekoliko popularnih DJ-eva koji su je počeli puštati ista je objavljena kao singlica. Pjesma je postala veliki hit diljem svijeta te je dogurala do 2. mjesta na Billboardovoj ljestvici.
Bob Dylan, travanj 1965. (izvor: Keystone/Getty Images)
Da, "svi" su bili oduševljeni električnim Dylanom, ali njegova lojalna publika? Ne baš... Toga će pak i on sam postati svjestan 25. srpnja 1965. za vrijeme koncerta u sklopu Newport Folk Festivala u američkoj saveznoj državi Rhode Island. Te godine u ožujku Dylan je izdao svoj 5. album u nizu, "Bringing It All Back Home", na prvoj strani bile su pjesme s njegovim električnim bendom, a na B strani pjesme na kojima nastupa samo on s akustičnom gitarom. Malo za svakoga? Tako je vjerojatno koncipirao album.
No, kada se Dylan pojavio pred stvarnom publikom u Newportu reakcija je bila... oštra. Mnogi su mu zviždali i dobacivali. Kako to i biva s događajima prije više od pola stoljeća i u ovom slučaju postoji debata zašto je publika zviždala Dylanu. Mnogi se slažu (uključujući i njega samog) da je razlog taj što se pojavio s električnim gitarama na pozornici, a to je zvuk koji publika nije htjela. Neki drugi smatraju kako je razlog bio loše ozvučenje ili pak relativno kratki set - Dylan je izveo 3 pjesme, i iako su u prosjeku toliko izveli i drugi glazbenici, činjenica jest da su mnogi posjetitelji festivala došli ponajprije kako bi njega vidjeli uživo.
Bob Dylan, kolovoz 1969. (izvor: Chris Wood/Express/Getty Images)
Električni zvuk oštro je polarizirao Dylanove sljedbenike. No, on je ustrajao, nije želio popustiti pod pritiskom vlastite publike (i sreća da nije jer u protivnom nikad ne bismo imali remekdjela kao što je njegov "Blonde on Blonde" album iz 1966. godine!) iako su se kontroverzne reakcije publike nastavile i za vrijeme idućih koncerata. Ostat će upamćen povik iz publike za vrijeme njegovog skorašnjeg povratka u Englesku - u Manchesteru mu je netko iz publike povikao "Judo!" (detalj je ostao zabilježen na audio snimci). Dosta godina kasnije nekoliko osoba se javilo tvrdeći kako su oni bili dotični ljutiti obožavatelj - jedan od njih, Keith Butler, ispričao je kasnije u razgovoru za BBC radio: "Svaka pop grupa mogla je proizvesti bolje smeće od toga! Bila je to sramota! Bio je izdajnik!".
Ostala je zabilježena i Dylanova reakcija na povik iz publike - "Ne vjerujem ti, lažeš!", rekao je te se okrenuo svom bendu poručivši im: "Svirajte jeb*no glasno!".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
