Čitavu godinu nakon pokušaja vojnog udara u Turskoj, načelnik glavnog stožera turske vojske general Hulusi Akar strepio je za svoju poziciju. Prema najnovijim podacima, preživjet će veliku čistku na vrhu vojske, u kojoj su prisilno umirovljeni ili iz nje izbačeni čelni časnici pješadije, zrakoplovstva i mornarice. Zapovjednik Turskih kopnenih snaga Salih Zeki Colak bit će smijenjen, te se na njegovo mjesto postavlja zapovjednik žandarmerije Yasar Guler, kojega su zatočili pobunjeni časnici za vrijeme puča. Admiral Bulent Bostanoglu odlazi sa svog mjesta u mornarici, a mijenja ga viceadmiral Adnan Ozbal. Čelnik Turskog ratnog zrakoplovstva Hasan Kucukakyuz prepustit će svoje mjesto Abidinu Unalu. Akar nije bio siguran hoće li ga ostaviti kao načelnika glavnog stožera, ali se čini da je turska vlada odlučila dati priliku ovom generalu da proživi još jednu godinu, kada se planira njegova mirovina. Sada je već sasvim jasno da će ga naslijediti Guler.
Ovaj turski časnik je poznat po značajnoj oporbi Fethulahu Gulenu, kojega Ankara optužuje za osmišljavanje vojnog prevrata. Na jednom panelu u Washingtonu u srpnju, Guler je opisao ovaj pokušaj puča terorističkim činom, a Gulena vođom radikalne terorističke organizacije. Drugi panelisti su zgroženo slušali njegove riječi i usprotivili se tvrdnjama da su Gulenisti udružili snage s vojskom kako bi omogućili prosekularnim kemalističkim časnicima uspon na vlast. To je gotovo apsurdna optužba s obzirom da su pobornici Fethulaha Gulena možda i jače od same Stranke pravde i napretka (AKP) bili protiv suradnje s kemalističkim časnicima i pokušavali srušiti službenu kemalističku i sekularnu moć u Ankari. Guler je također poznat po potpori turskoj vojnoj operaciji u Siriji i davanju pomoći u oružju sirijskim pobunjenicima.
Promjene na vrhu vojske događaju se istovremeno s početkom suđenja gotovo 500 osoba za aktivno učešće u vojnom udaru. Gulen je na vrhu tog popisa i sudi mu se u odsutnosti. Među drugim visokopozicioniranim osobama jest bivši zapovjednik ratnog zrakoplovstva Akin Ozturk i ostali zapovjednici zračne baze Akinci kraj Ankare. Ovdje je navodno bio i začetak cjelokupne operacije. Na suđenju će svjedočiti i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, general Akar i predsjednik Republikanske narodne stranke Kemal Kilicdaroglu. Vlast, doduše, ni sama nije sigurna koga prvo optužiti, jer Gulen u javnosti tvrdi da kemalisti nisu sudjelovali u puču.
Neki turski mediji sada upozoravaju da su se mnogi gulenistički časnici pridružili puču nakon što su saznali da će biti pročišćeni redovi vojske. Ako je to istina, onda se čistka zasigurno planirala unaprijed i cjelokupni vojni udar je vrlo sumnjiv. Kako god bilo, Erdogan je spretno iskoristio puč kao izgovor za nevjerojatno čišćenje političkih, medijskih, civilnodruštvenih, sudbenih i vojnih redova. Tisuće časnika, među njima i 149 generala i admirala, te stotine vojnih časnika raspoređenih po NATO-ovim bazama u Europi i Sjevernoj Americi dobili su otkaz, čime je ugrožena učinkovitost i sposobnost druge najveće vojne snage NATO Saveza. I obrazovanje vojnog kadra je ugroženo jer su zatvorene sve vojne akademije i škole, te se sve obrazovanje preusmjerava u Nacionalno obrambeno sveučilište čijeg rektora postavlja izravno predsjednik Erdogan.
Također, zapovjednici tri vidova vojske više ne odgovaraju samo načelniku glavnog stožera vojske, već ujedno i ministru obrane. Još jedna novost jest da u vojsku mogu ući i oni pitomci koju su prethodno stekli islamsko obrazovanje, što je do sada bilo strogo zabranjeno u vojsci. Po prvi puta je na čelu Vrhovnog vojnog vijeća civil, a vijeće se također sastoji od četiri vojna i osam civilna vijećnika. Time je napokon do kraja izvršeno prilagođavanje vojske Erdoganovim željama, a koliko će ona biti važna poluga njegove moći pokazuje i odluka donesena 19. srpnja prema kojoj ministar obrane Fikri Isik postaje zamjenik premijera, a na njegovo mjesto dolazi Nurettin Canikli, političar poznat po jakoj viziji razvoja turske obrambene industrije.
Isik i Akar nisu bili u dobrim odnosima, ali je Erdogan očito na kraju odlučio da je Akar previše potreban za kontinuitet kvalitete oružanih snaga i izvršavanje planiranih zadaća. Zajedno s njima je i velik broj pukovnika, bojnika i generala ostalo na svojim pozicijama unatoč svom vremenu za umirovljenje, jer je nastao značajan prazan prostor između generala s jednom i generala s četiri zvjezdice. Čistke su jednostavno bile preoštre za vojsku. Uostalom, u kriznim danima puča, Akar se približio Erdoganu i spretno upravljao borbom za prevlast u vojsci u Erdoganovu korist, pa je izbjegao sudbinu mnogih svojih kolega. Novim pozicioniranjem čelnih časnika, turska vojska može nastaviti svoju borbu protiv Kurdistanske radničke partije (PKK) i njihovih prijatelja u sirijskim Narodnim zaštitnim jedinicama.
Ali, koliko je Erdogan siguran da ostatak vojske ne planira novi puč? Činjenicu da je šef turske obavještajne zajednice Hakan Fidan znao za puč satima prije nego je došlo do njega, a nije reagirao (isto se tvrdi i za Akara), vodila je izjavi Kilicdaroglua da se radilo o kontroliranom puču. Ali današnja Turska neugodno sliči na stanje stvari 1980. kada je izvršen veliki vojni puč. Kao i tada, i danas je Turska podijeljena na dva dijela, bez mogućnosti dijaloga sa sve većom autoritarnošću predsjednika.
Referendum o povećanju svojih moći prošao je za dlaku, ali se to nije odrazilo na njegove politike i retoriku. Dapače, opijen jedva postignutom pobjedom, još jače udara na protivničku stranu, nazivajući ih sve redom izdajnicima. I nedavna šetnja oporbe, odnosno gandijevski Marš za pravdu od Ankare do Istanbula, koja je privukla na desetke tisuća ljudi, je jasna poruka drugih pedeset posto u zemlji. U 1980. na vrhuncu je bio i rat protiv terorizma, baš kao što se i danas Ankara bori protiv Daeša i kurdskih separatista. Jedina razlika (i najveća Erdoganova nada) jest što turska vojska reagira na podražaj moći. Kada osjeti da je snažna, čak i neizravno, onda će podupirati postojeći politički sustav.
Ali ta vojska bi se mogla naći i izvan najveće (iako u zadnje vrijeme izrazito neučinkovite) vojne asocijacije na svijetu, NATO-a. U Sjevernoatlantskom ugovoru jasno stoji da će se države članice pozvati u obranu protiv one članice koja više ne dijeli zajedničke vrijednosti saveza ili članice, koja svojim ponašanjem vodi u opasnost druge saveznike, stvarajući najgore scenarije za svjetski mir. Na stranu što bi se Sjedinjene Države trebale naći unutar te stavke, očito je vrijeme da se izbaci Turska.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
