Ove jeseni će se u Kini održati 19. Nacionalni kongres Komunističke partije Kine, prvi nakon 2012. S obzirom na očekivanje da će se većina Politbiroa povući u mirovinu na ovom kongresu, ova je godina obilježena tranzicijom vodstva koje će oblikovati političku i gospodarsku putanju Kine kroz jedno desetljeće. Razina promjene elite prije, tijekom i nakon 19. partijskog kongresa, zajedno s podijeljenim političkim stavovima prema predsjedniku Xiju Jinpingu, tvorit će najsloženiju tranziciju od početka kineskih reformi u osamdesetim godinama i vladavine Deng Xiaopinga. Partijski delegati će birati novo vodstvo Komunističke partije Kine, uključujući Centralni komitet i članove Centralne komisije za inspekciju discipline. Ujedno će se imenovati generalni sekretar, Politbiro, stalni odbori Politbiroa i Centralni vojni odbor. Očekuje se odlazak petorice od sedmero članova 18. Stalnog odbora Politbiroa: Zhang Dejiang, Yu Zhengsheng, Liu Yunshan, Wang Qishan i Zhang Gaoli, svi rođeni u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Na njihova mjesta bi trebali doći mlađi ljudi, osobito oni rođeni u šezdesetim godinama. Na njihovo mjesto bi mogli doći direktor Istraživačkog ureda centralne politike Wang Huning, partijski sekretar Chongqinga Sun Zhengcai, partijski sekretar Guangdonga Hu Chunhua, vicepremijer Državnog vijeća Wang Yang, čelnik Organizacijskog odjela KP Kine Zhao Leji te direktor Generalnog ureda Centralnog Komiteta KP Kine Li Zhanshu.
Partijski kongresi Komunističke partije Kine oduvijek su stremili usustavljanju velikih promjena, pri čemu se gleda tko nasljeđuje trenutačne vođe i koliko se formalno i neformalno potvrđuju ideološke pozicije. Tako je 14. kongres 1992. unio tržišni socijalizam u statut Komunističke partije. Godine 2002. održan je 16. Kongres na kojemu se podržao ulazak nedržavnih poduzetnika u Partiju, te se provela tranzicija između Jianga Zemina i Hua Jintaoa. Sedamnaesti partijski kongres 2007. potvrdio je znanstveno napredovanje, a Hu je predložio čitav niz novih političkih ideja. Na idućem kongresu očekuje se pojašnjenje što je Xijevo vodstvo napravilo, koji su ključni ideološki slogani i okviri prihvaćeni, te kako će izgledati novo vodstvo koje će voditi zemlju barem do 2022. godine. Oko 2300 delegata iz ministarstava, provincija, vojske, državnih i privatnih kompanija će se u listopadu ili studenom okupiti u pekinškoj Velikoj dvorani naroda, te izabrati 370 članova novog Centralnog komiteta, 25 članova Politbiroa i sedam članova Stalnog odbora Politbiroa.
U tom procesu postoje dva velika rizika za konsolidaciju moći. Prvo, Xi je iznimno osjetljiv na vanjske izazove interesima Kine u vrijeme kada svi procjenjuju njegovo liderstvo. Kineski predsjednik će više nego ikada imati mogućnost silovitog odgovora na vanjskopolitičke izazove, što može dodatno pogoršati američko-kineske odnose. Drugo, stavljanjem stabilnosti na prvo mjesto, iznad teških političkih odluka u kretanju prema partijskom kongresu, Xi je nenamjerno povećao mogućnosti propasti njegovih politika. Devetnaesti Kongres stiže u jedinstveno doba kineskog razvoja. Unatoč stalnom gospodarskom rastu, Kina bilježi i velike ekonomske neravnoteže. Kinesko vodstvo je usporilo nove tržišne reforme, a ekonomska politika stagnira. Razlog tome jest strah i frustracija unutar partije i poslovnih elita. Xi je konsolidirao moć, marginalizirao svoje protivnike i centralizirao proces donošenja odluka toliko brzo da se mnogi u Kini pitaju postoji li uopće oblik tradicionalnog vladanja konsenzusom. Predsjednik je pokrenuo protukorupcijsku kampanju koja odzvanja političkim i gospodarskim sustavom poznatim po korupciji i nepotizmu, a vođe u Pekingu i provincijskim središtima paralizirani su strahom jer bi mogli postati idućom metom.
Iako je politički kineski sustav znatno institucionaliziran od gospodarskih reformi započetih 1978., političko patronstvo i dalje ima ključnu ulogu u promicanju novih vođa. Takva dva naoko oprečna pristupa stvorili su kvazimeritokratski sustav u kojemu najbolji kandidati ujedno moraju imati potporu važnih visokih čelnika Partije, zajedno s neprikosnovenom poviješću i dobrim radom na regionalnim razinama. Svi dosadašnji kineski predsjednici došli su na svoju poziciju na taj način, uključujući Jiang Zemina i Hu Jintaoa, kao i sadašnjeg Xija. Njegovo regionalno iskustvo pokazuje sklonost promicanja vođa koji pokazuju snažnu etiku, a ne karijeriste motivirane osobnim interesom ili gospodarskim kriminalom. Iako su neki komentatori tu Xijevu praksu prozvali metodom stvaranja političke klike koja će promijeniti prirodu vlasti u Kini, kineski disidenti ukazuju da Xi promiče ljude koje zna ne bi li stvorio široku mrežu utjecaja. Njegovi saveznici vode najvažnije provincije: u Guizhouu Chen Miner, u Jaingsuu Li Qiang, u Liaoningu Li Xi, u Zhejiangu Xia Baolong, te u Jilinu Bayangolu. Sustav državne propagande vodi također njemu blizak Huang Kunming, partijski organizacijski sustav vodi njegov proteže Chen Xi, a ima svoje predstavnike i u Generalnom uredu Komunističke partije (Ding Xuexiang), partijskoj školi (He Yiting), ekonomskoj implementaciji (Liu He), nacionalnoj sigurnosti (Cao Qi), te u uredu za kontrolu interneta (Xu Lin).
Zato nitko ne trči prema preuzimanju vlasti. Xi je odlučan promicati svoje saveznike, ali njegovi protivnici vide u Kongresu posljednju priliku blokade Xija. Stoga predsjednik nastoji izbjeći bilo koji unutarnji ili vanjski trenutak koji bi ga učinio naizgled ranjivim ili slabim. No, odlučnost dolazi s posljedicama. Stoga se može očekivati rezolutan odgovor na bilo koji vanjski izazov nacionalnim interesima, što može dovesti do rasta napetosti u kineskom pristupu vanjskoj politici. Svaki vanjski izazov će Xiju biti nametljiva distrakcija spram domaćih političkih makinacija. Ako Xi shvati te prijetnje kao izravno propitivanje njegovog položaja na vrhu vlasti, može reagirati nasilnije nego što očekuju njegovi potencijalni rivali. A područja na kojima može nastati napetost ima mnogo. Pitanja sežu od nove Trumpove politike prema Kini, odnosi prema Tajvanu i Hong Kongu, prijetnja Sjeverne Koreje, te sporovi u Istočnom i Južnom kineskom moru. U nastojanju ovladavanja ekonomskom politikom, Xi bi se mogao zaplesti u gospodarske poteškoće. Osobito se predviđa opasnost od reinflacije nekretnina ili odbijanje stranih ulagača i međunarodnih tržišta, što ujedno vodi i globalnoj ekonomskoj volatilnosti.
Do sada su se vodile rasprave da li će Xi preuzeti neku drugu ulogu, s obzirom da nije navršio 68 godina, što mu ustavno omogućuje kandidaturu za pozicije kao što je generalni sekretar KP Kine. Ali, u Kini je vrhovna politička moć uvijek temeljena na odnosu prema vojsci. Iako je kineska vojska podložna Komunističkoj partiji, ona je sposobna nezavisno projicirati moć. Xi je nekoć bio pomoćnik ministra obrane i dugo je držao bliske odnose s vojskom. Koristeći antikorupcijsku kampanju riješio se ne samo političkih protivnika, već i nekoć moćnih generala koji mu nisu bili nakloni. Ukoliko Xi nastavi držati poziciju čelnika Centralnog vojnog odbora, čak i ako odustane od mjesta generalnog sekretara, ponovit će praksu Denga Xiaopinga i Jianga Zemina koji su tako održali svoje vojne pozicije. Hu Jintao to nije učinio. S obzirom da bi na državne pozicije postavio svoje učenike, Xi bi tako mogao nastaviti vladati Kinom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
