Pred vratima taktičkog pakla: Ako Trump baci nuklearnu bombu na Iran njena eksplozija označit će početak ere samouništenja - vremenski razmak do iduće bit će jako kratak, Pandorina kutija izgledala bi kao škatula sitnijih nevolja
Vidjeli smo brojne ratove koji počinju tvrdnjom da će biti "ograničeni" ili pak da će se izvesti tek poneki "precizni" udar. To je poput tepanja katastrofi kako bi se prije svega snizio prag tolerancije na rat vlastite javnosti. Kad je bivši američki državni tajnik John Kerry 2013. pokušavao progurati američku agresiju na Siriju rekao je kako će SAD izvesti "nevjerojatno mali" napad. Engleski jezik nije toliko fleksibilan s deminutivima, no da je imao riječ vjerojatno bi spominjao "napadić".
Još i drastičniji raskorak između najave i izvedbe imali smo 2011. kad je SAD u UN Vijeću sigurnosti tražio odobrenje za uvođenje "zone zabrane leta" iznad Libije (i dobio, na prevaru) da bi se ta naizgled skoro pa benigna zaštitnička misija pretvorila u masovno bombardiranje Libije koje je potrajalo kroz skoro cijelu godinu ostavljajući libijsko vodstvo likvidirano, a zemlju u ruševinama. Bila je prevara jer u UNVS-u ni Rusija ni Kina nisu uložile veto, vjerojatno naivno vjerujući da će operacija biti nešto nalik onoj u Iraku za vrijeme Saddama (prije invazije 2003.) kada su zone zabrane leta imale za cilj zaštiti kurdsko (na sjeveru) i šijitsko (na jugu) stanovništvo.
Americi se ovo "događa" toliko često da već imaju i spreman naziv za to - "mission creep" što bi u prijevodu značilo postupna promjena ciljeva tijekom vojne kampanje koja rezultira neplaniranom dugoročnom "obvezom".
Sad se nalazimo pred najvećim "creepom" u koji se SAD ikad planirao ubaciti. Trump u ovom trenutku, potvrđuju nam iz Bijele kuće, "razmatra" hoće li se američka vojska uključiti u napad na Iran. Navodno si je uzeo dva tjedna razmišljanja i razmatranja nakon čega će "donijeti odluku". Dakako, kao i uvijek, krenulo se s obrađivanjem domaće javnosti kojoj se tvrdi da ako se SAD uključi u ovaj tjedan dana star rat koji je počeo izraelskom agresijom prošlog petka, onda će to biti "vrlo ograničen" udar. Konkretno se spominje napad na iransko nuklearno postrojenje Fordow.
Kako već mnogi i znaju, Fordow na sjeveru je jedno od dva iranska centra za obogoćivanje urana. Drugi je Natanz u centralnom dijelu Irana. No, za razliku od Natanza, koji je već djelomično uništen u izraelskim napadima tijekom zadnjih tjedan dana, postrojenje Fordow nalazi se na dubini od oko 80 do 110 metara. Ali nije to samo ukopano postrojenje, iznad njega su čvrste stijene. Zapravo Fordow je pod planinom i zbog te činjenice je doslovno neuništiv za izraelsko oružje. Znamo da Izrael raspolaže bombama za razbijanje bunkera, jer tako su na kraju eliminirali i vođu libanonskog Hezbollaha... No, izraelske GBU‑28 i BLU‑109 bombe mogu eventualno probiti do kojih 60 metara dubine. Drugim riječima, Fordow je preduboko.
Ali ono što ne može doseći Izrael može, potencijalno, SAD. Amerikanci raspolažu strašnim bombama GBU‑57 koje teže po 13 tona. Iste bi, navodno, mogle probiti sve do unutar postrojenja. Izraelci stoga upravo vrše maksimalan pritisak na Washington tražeći ih da im pomognu "dovršiti posao" tvrdeći da zajedno mogu "eliminirati iranski nuklearni program".
Znači li to, u tehničkom smislu, da SAD definitivno ima kapacitet uništiti iranski nuklearni centar Fordow? Ne, zapravo, neki stručnjaci poprilično sumnjaju u to da bi GBU-57 mogao uopće probiti do te dubine. A što ako SAD ispusti više bombi (iste se nose na B-2 bombarderima), bi li to bilo dovoljno? Opet upitno. Kao prvo, bombe bi morale padati precizno na isto mjesto, doslovno bušeći sve dublju rupu. Kao drugo, tko zna imaju li Amerikanci i Izraelci točan plan Fordowa i njegovih tunela. Vrlo lako se može dogoditi da gađaju na krivom mjestu. Kao treće, teško mogu procijeniti čvrstoću prirodne zaštite koja čuva Fordow. To mogu biti stijene sastava koje neće dozvoliti probijanje čak ni da američki bombarderi bace veći broj GBU-57.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
