Muktada al-Sadr, šijitski klerik iz Bagdada, se vratio na iračku političku scenu. Poznat po šijitskoj pobuni protiv okupacijskih snaga u Iraku 2003., al-Sadr je sa svojim pristašama započeo miran prosvjed unutar bagdadske Zelene zone. Prosvjed je uperen protiv nesposobnosti iračke vlade da izvrši dugo očekivane reforme kabineta koje je obećao premijer Hajder al-Abadi. Zelena zona je iznimno čuvani dio Bagdada gdje se nalaze vladine zgrade i veleposlanstva.
Prosvjed s tisućama ljudi započeo je sjedenjem ispred ulaznih vrata u Zelenu zonu, ali je tijekom tjedan dana sam Sadr ušao u Zelenu zonu, te sjeo sam ispred unutarnjeg ulaza. Abadi je prije šest tjedana obećao zamijeniti trenutačne ministre s nestranačkim tehnokratima kako bi pobijedio sustavno političko patronstvo. Sadr je pozdravio naoružane stražare, prošao pored parlamenta i sjeo na bijelu plastičnu stolicu usred ulice. Uz sebe je stavio bocu s vodom te su mu pomoćnici postavili zeleni šator. Prosvjednici mašu iračkim zastavama ispred Zelene zone u znak potpore Sadru koji ima lojalnost milijuna Iračana, a ponekad se činio poprilično blizak i susjednom Iranu.
Nije poznato koliko dugo Sadr planira svoj osobni protest. Posljednjih mjeseci, međutim, primjetna je velika pojavnost iračkih šijitskih klerika u javnosti. Izjave o stanju u zemlji dao je i veliki ajatolah Ali al-Sistani, jedan od najvećih šijitskih klerika uopće, i glavni mardža taklid u Iraku. Abadi, koji je obećao reforme, ali ih sporo provodi, izrazio je zabrinutost da bi moglo doći do šijitskih uličnih prosvjeda koji bi izmaknuli kontroli i ugrozili iračku sigurnost u vrijeme kada se iračka država mora u potpunosti posvetiti sve uspješnijoj borbi protiv Daeša. Korupcija i borba protiv ultraradikalnih sunitskih militanata dodatno stavljaju pritisak na vladine financije, koje su sve manje uslijed pada cijene nafte. Ako Abadi ne uspije izbaciti korupcijske navike iz vlade, njegova vlast bi mogla biti oslabljena upravo u vrijeme kada se priprema napad na Mosul, strateški najvažniji grad pod kontrolom terorista.
Iako je Sadrova milicija Mahdijeva vojska službeno ukinuta 2008., ova skupina nikad nije zapravo nestala, već se pretvorila u dobročiniteljsku organizaciju koja pruža socijalne usluge i sigurnost šijitskom pučanstvu u predgrađima Bagdada te u južnom Iraku. Mahdijeva vojska se pretvorila i u političku snagu, a sadristički blok Al-Ahrar osvojio je 2014. u iračkom parlamentu 34 zastupnička mjesta. Iste godine, Sadr je zapravo dobio veliku političku mogućnost. Tog ljeta se samoprozvana Islamska država počela širiti sjevernim Irakom. Za Sadra i njegove sljedbenike je mogućnost revanšističke sunitske vojske koja napada prema Bagdadu ulaz u veći utjecaj u nacionalnoj politici. Sadr je stoga Mahdijevu vojsku nazvao Mirovnim snagama te je svoje naoružane poslušnike poslao da štite šijitska sveta mjesta i zajednice od Daešovih pobunjenika.
Njihovo sjedište je tzv. Sadr City. Doista se radi o gradu unutar grada. Sagrađen je kao javni program za smještanje bagdadskog urbanog siromašnog sloja, te je dom milijuna Iračana koji su gotovo svi šijiti. Poznat je kao nemirna četvrt, otkuda je krenuo otpor američkim i saveznim snagama 2003. godine. Poslije su članovi Mahdijeve vojske pomagali u izgradnji iračke nacionalne vojske. Sada Sadr polaže vrijednost na irački nacionalizam i postavlja se kao irački federalist.
U ožujku su deseci tisuća Sadrovih podržavatelja prosvjedovali u Bagdadu, tražeći da vlada ispoštuje reforme koje je obećala prošle godine tijekom ljetnih prosvjeda. Sadristi su u rukama nosili iračke zastave, te pozivali premijera da ispuni svoja obećanja kraja korupciji i poboljšanja javnih usluga. Sadr se preselio u Bagdad iz svetog šijitskog grada Nadžafa (gdje je grob prvog šijitskog imama Alija) kako bi bio bliži političkom djelovanju u glavnom gradu, te je svoje naoružane Mirovne brigade pridružio Narodnim mobilizacijskim snagama u borbi protiv Daeša. I dok je sve za sada na političkim razinama, pitanje je da li bi Sadr, u slučaju da ne bude promjena u kabinetu, nasilnim putem rušio vlast.
Situacija pokazuje da su unutaršijitske podjele u Iraku dosegle vrhunac. Sada Abadiju prijeti otpor od poznatih političkih aktera koji imaju dovoljno političkog kredibiliteta jer su do sada održavali status quo. Pritisci protiv Abadija započeli su u veljači. Veliki ajatolah al-Sistani, koji je prošlog ljeta podržao Abadija u provođenju agresivnih reformi, suspendirao je hutbu petkom i time se na neki način povukao s političke scene kako bi dao prostor Sadru. U manje od tjedan dana od tog čina, Sadr je dao Abadiju 45 dana da implementira reforme pod Sadrovim vodstvom, ili će Sadr zatražiti njegovu smjenu. U međuvremenu su se zaredali veliki prosvjedi u Bagdadu na kojima je Sadr kritizirao vladu. Kako vrijeme prolazi, tako su prosvjedi veći i žešći, a blokada Zelene zone je pokazatelj da se uskoro očekuju velike promjene u vladi.
Ako Abadi u tome ne uspije, Sadr je izložio plan da će smijeniti trenutačnu vladu s tehnokratima koje izabere njegov vlastiti odbor, te koje će morati potvrditi parlament. To postavlja Sadra ponovno na mjesto političkog lidera nacionalnog karaktera, te se već sada među sunitima i Kurdima postavlja kao alternativan šijitski partner, baš kao što je to radio 2012. kada se micao bivši premijer Nuri al-Maliki. Druge velike šijitske stranke, uključujući Abadijeve rivale u njegovoj vlastitoj stranci Dava, kao i u Islamskom vrhovnom vijeću, shvaćaju Sadrove namjere. Među njima ima malo sklonosti za zamjenu svojih moćnih pozicija koje bi trebali predati nezavisnim tehnokratima. Vijeće, Dava i kurdski predstavnici zahtjevaju da promjene u kabinetu sadržavaju osnovnu ravnotežu u sustavu, jer bi inače Abadi sam morao otići i cijela zemlja bi se našla na novim izborima, u najgorem sigurnosnom trenutku.
Abadi nastoji zadržati svoju poziciju, te je u nekoliko puta optužio Sadra za demagogiju, te ponovio da se kroz reforme mora prolaziti zajedno. Ipak, njegove sposobnosti da uspješno implementira reforme su također upitne. Ako Abadijeve promjene u kabinetu zastanu ili ne prođu u parlamentu, irački premijer riskira otvoreni sukob sa Sadrom. U najgorem slučaju, tisuće Sadrovih sljedbenika može ući u Zelenu zonu, ali to bi diskreditiralo Sadra i proizvelo sukob u društvu. Uostalom, to bi umanjilo mogućnost Sadru da održava ulaz i utjecaj u iračkoj vladi, što je njegov najveći cilj.
Određena legitimnost takvog cilja postoji u Sadrovoj samoj obitelji. Osim što se radi o sejedima, potomcima obitelji proroka Muhameda, obitelj je dugo generacija bila poznata i priznata u Iraku. Njihovi preci dolaze iz regije Džabal Amil u današnjem južnom Libanonu. Muhamad al-Sadr je 1948. bio irački premijer, a ajatolah Muhamad Bakir al-Sadr bio je iznimno poštovan islamski učenjak u Iraku, Iranu, te drugim šijitskim središtima, te je htio provesti vlastitu ideju islamske revolucije u Iraku nakon one u Iranu. Međutim, 1980. Sadam Husein je mučio i ubio ajatolaha i njegovu sestru Bint al-Hudu. Zbog toga je i Muktada iznimno poštovan i popularan među iračkom šijitskom većinom, posebice među pobožnim i siromašnim Iračanima koji žive na jugu zemlje.
Međutim, to je sa sobom dovelo do povećanog iranskog utjecaja u zemlji. Nezavisnost od Washingtona je približilo Bagdad Teheranu. Mobilizacijske snage Hašd postale su snažna paralelna snaga iračkoj vojsci, kao i Sadrova milicija, a obje sile imaju donekle privrženost Iranu. Nejasno je da li se Iran izravno uključio u borbu između Abadija i Sadra. Nije vjerojatno da bi Iran bio zadovoljan vladom pod Sadrovom dominacijom, s obzirom na povijest borbe za moć između Sadra i Iranu sklonih snaga Asaib ahl al-Hak te Badr Brigada. Iran je intervenirao kao bi unio ravnotežu na političku scenu u korist Malikija nakon izbora 2010., ali i tijekom pokreta za njegovu smjenu 2012., pa potom opetovano 2014. Ako bi Iran u ovom slučaju podržao Abadija, ili kandidate iz Vijeća ili Dave, to bi učinkovito spriječilo sadrističku prijetnju.
Imperativ iračke vlade trebao bi biti na preuzimanju kontrole nad Mosulom i ostatkom svog teritorija, više nego išta drugo uključujući naftnu infrastrukturu. Sukob u Bagdadu bi samo dodatno opteretio te pokrete, posebice ofenzivu na Mosul. Vojska već bilježi dezertiranja i niski moral. Muktada al-Sadr nikad nije izostao iz korištenja dobre iračke krize, pa bi mogao iskoristiti slabost iračke vlade za svoju veliku političku pobjedu. No, koja bi cijena po Irak potom došla?
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
