Povratak deklasirane, ali ne za sva vremena, bio bi dodatni argument za kraj svijeta: Što ako ovaj rat na vlast ipak dovede Hillary Clinton?

Ovo su svakako dani kada je potrebmo uložiti jedan konkretan napor kako se ne bi podleglo apokaliptičnim tendencijama koje su oduvijek voljele biti prisutne, a sada odjednom imaju i toliko argumenata da mogu "birati". Jeste li primjetili nekad koliko su društvene mreže, primjerice YouTube, zasićeni sa sadržajem koji konstantno prognozira "potpuni slom tržišta", "početak novog svjetskog rata", "kraj svijeta"? Ne može se reći da su apokaliptičari toliko (novo)medijski propulzivni, prije će biti da mnogi vjeruju da je to sadržaj koji privlači pažnju. Ali sama činjenica da privlači pažnju već nam nešto govori, da postoji publika koja instinktivno osjeća da je "kraj" koncept koji iz godine u godinu počinje dobivati na snazi.

Lako je bilo ignorirati takve tendencije dok su bile na margini, pa ih se poklopilo s onom podjednako radikalnom, ali opće prihvatljivijom tezom da se danas "živi bolje no ikad u povijesti". Besmisleno je pričati o "najboljem življenju ikad" dok stručnjaci za "sat sudnjeg dana" gledaju kako zadnju kazaljku sa sekunde namjestiti negdje na pola sekunde, nešto stotinki... Isto tako teško je ostaviti te tendencije na margini dok imamo vrijeme u kojem se bar nekoliko puta tjedno spominje scenarij koji vodi prema Trećem svjetskom ratu.

Zadnju takvu opciju spomenuo je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev ističući da je Treći svjetski rat gotovo pa siguran ako NATO "krene na Krim". Gdje je on vidio potencijalni NATO napad na Krim? Ili govori isključivo preventivno? Ali ne spominje se više samo obrana, kapaciteti, odvraćanje, sad se spominje rat koji bi obuhvatio cijeli ovaj dio svijeta, možda i cijeli svijet.

Kad su apokaliptičari bez povoda najavljivali globalnu katastrofu bilo ih je lako ignorirati, čak i da se već i tad vidjelo da svijet ide prema konfliktu, ali moglo se reći da uzbunu dižu prije vremena. Danas pak isti oni ljudi koji su se najviše borili protiv njihove prisutnosti sad postaju najveći zagovornici "apokalipse između redaka" nudeći sve više i više povoda da se dogodi nešto izvan kontrole.

Svi će pamtiti 24. veljače kao određenu točku nakon koje nema povratka, ali to stanje smo već osjetili i doživjeli još prošle jeseni kada je postalo jasno da neće moći biti ni dijaloga između Rusije i Zapada. Zatim se Rusija, par mjeseci kasnije, upustila u invaziju za koju je morala znati od prvog trenutka da njena konačna posljedica može biti taj Treći svjetski rat kojeg Medvjedev sad sve češće spominje. Ali zašto otvarati takvu Pandorinu kutiju? Očito je Rusija smatrala da je kutija već otvorena prošle jeseni kad je postalo jasno da nema s kime pregovarati o svojim, kako kažu, sigurnosnim zabrinutostima.

I sad smo tu gdje jesmo. Pratimo iz dana u dan bitku za Donbas i čekamo da vidimo hoće li ista biti kraj ili početak još većeg rata. Ali u sveopćoj popularnosti prognoziranja znatno veće katastrofe dodajmo mogućnost još jedne.

Može se ozbiljno raspravljati o tome koliko je bitna osoba na vlasti. Je li ovo sraz između Putina i Zelenskog? Putina i Bidena? Jesu li same osobe zaista toliko bitne? Do neke mjere jesu, ali ne smijemo pritom zaboraviti da su ti lideri zapravo u neku ruku samo "vrhovi ledenjaka". Zato se i dubinska promjena često naziva "smjena režima". U tom kontekstu mnogi kritičari Rusije već su zaključili kako za promjenu ruskog stajališta nije potrebno samo dočekati ili ubrzati odlazak Vladimira Putina s vlasti jer bi na njegovo mjesto mogao doći netko s možda još radikalnijim stavovima pa od toga jednostavno "nema koristi".

A u slučaju Amerike? Iako SAD voli sebe prikazivati oglednim primjerom demokracije u svijetu, jasno je da to u praksi i nije baš tako. SAD u praktičnom smislu ima samo dvije stranke, Demokratsku i Republikansku, a politike ovih dvaju stranaka u određenim pitanjima su jako slične. U borbi za izbore mogu se žestoko sukobljavati oko brojnih ideoloških i internih pitanja, kao što su porezi, pravo na pobačaj, stav prema imigraciji... ali kad je riječ o vanjskoj politici dvije američke vodeće stranke često djeluju kao jedno političko tijelo, odnosno kao režim kojem ne postoji alternativa. Uzmimo primjerice 20-godišnji rat u Afganistanu - za koga su američki birači mogli dati glas da zaustave taj rat? Za nikoga. Rat je u konačnici zaustavljen prošle godine kada je američki establišment shvatio da odjednom ima druge puno veće prioritete, a činjenica da je slučajno na vlasti bio demokratski predsjednik je upravo samo to - slučajnost (zapravo i Trump je već najavljivao povlačenje američke vojske i to još iz šireg prostora).

Ipak, postoje finese. Svakako nije svejedno tko je na vlasti. Što da je 2008. umjesto Baracka Obame pobjedu odnio pokojni republikanski "jastreb" John McCain? Da, Obama je pokrenuo agresiju na Libiju, započeo rat preko posrednika u Siriji, znatno povećao vojnu prisutnost u Iraku, pokrenuo i "popularizirao" napade dronovima u zemljama kao što su Somalija, Kenija... Ali John McCain bi vjerojatno odradio sve to i možda već napravio znatno veće korake prema globalnom sukobu.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.