Kada masovni mediji izvještavaju i pišu o Brazilu onda se, osim neizostavnog nogometa, najčešće spominju problemi siromaštva, socijalnih nejednakosti, nasilja bandi, favela a u novije vrijeme i politički i korupcijski skandali. To su sve vrlo važni problemi koji s pravom zaslužuju pozornost, ali jedan veliki problem se uglavnom ignorira ili stavlja na margine. Riječ je rasizmu, rasnoj netoleranciji i diskriminaciji. To nije iznenađujuće budući da se upravo brazilske vlasti vole predstavljati uzornim primjerom multirasnog društva te zanemaruju problem rasizma kao nešto što je Brazil davno savladao i ostavio u prošlosti. To bi bilo dobro da je točno, ali nije.
Svako malo pojavi se neki rasni incident koji uzdrma naciju. U ožujku ove godine izvršen je atentat na gradsku vijećnicu iz Rio de Janeira Marielle Franco. Franco je bila Afrobrazilka i otvoreno se izjašnjavala lezbijkom, a kroz cijeli svoj javni nastup i političku karijeru kritizirala je pristup vlasti Rija prema problemu kriminala u favelama, policijsko okrutno postupanje i ravnodušnost vlade prema siromaštvu Afro i pardo Brazilaca koji žive u urbanim centrima. U najnovije vrijeme žestoko je kritizirala odluku predsjednika Michela Temera da angažira vojsku kako bi se kontrolirao kriminal u većinskim crnačkim favelama Rio de Janeira. Franco je ubijena u centru svoga grada zajedno s vozačem. Njeno ubojstvo natjeralo je na ulice tisuće u Riju, ali i u svjetskim metropolama Buenos Airesu, New Yorku, Parizu i drugdje. Podržavatelji Marielle Franco smatraju kako je atentat na nju čin "crnog genocida" počinjenog od strane vojske koja je htjela ušutkati glas kritike. Ona je bila raritet u brazilskoj politici: moćna crna žena. Ubojstvo ostaje neriješeno, ali važan je pokazatelj kako je brazilsko društvo prožeto rasizmom.
Kao što je prominentni brazilski političar Abdias do Nascimento slavno primijetio, Savezna Republika Brazil je država koja ima najveću afričku populaciju odnosno populaciju afričkog porijekla nakon Nigerije. Prema popisu stanovništva iz 2010. 97 milijuna Brazilaca iliti 50.9% populacije se identificira mješovitom rasom pardo ili se smatra crncima. Točnije, rasnu strukturu Brazila čini 47.7% bijelaca, 43.3% pripadnika miješane rase, 7.6% crnaca, 1% pripadnika azijske rase i 0.4% Indijanaca. Tijekom turbulentnog 20. stoljeća, rasna različitost, pogotovo među stanovništvom europskog, afričkog i domorodačkog podrijetla postala je dominantna tema koje je društvo postalo itekako svjesno. Do kraja 20. stoljeća stvorila se privlačna nacionalna mitologija oko brazilskog jedinstvenog multirasnog razvoja. Brazil je bio, kako je slavni brazilski sociolog Gilberto Freyre slavno komentirao (iako nije osobno skovao frazu) "rasna demokracija". To znači da je brazilski narod kroz generacije suživota različitih rasa naučio živjeti u stanju rasnog sklada i harmonije zahvaljujući velikom stupnju izmiješanosti rasa.
Stoga se postavlja logično pitanje: kako je Brazil kao jedina bivša europska kolonija u Južnoj Americi kojom je nastavila vladati kraljevska obitelj bivših kolonizatora nakon neovisnosti i zadnja država u Amerikama koja je ukinula ropstvo, postala uzoriti primjer rasne tolerancije? Jednostavno kazano, Brazil nikad nije bio mjesto rasne tolerancije već rasne diskriminacije.
Rasizam u Brazilu ima kompleksnu povijest koja je duga stoljećima. U zemlju je uvezeno između 4 i 5.5 milijuna crnih robova iz Afrike što je oko 10 puta veće od broja afričkih robova uvezenih u Sjedinjene Države koji su brojili oko pola milijuna. No za razliku od SAD-a gdje je postojala rasna segregacija, u Brazilu gdje su portugalski naseljenici bili u malom broju i brojčano inferiorni u odnosu na robove i Indijance, miješanje rasa je bilo potaknuto kako bi se stanovništvo "izbijelilo". Rasno miješanje je uskoro postalo temeljna značajka brazilskog identiteta. No Brazil nije bio samo poprište portugalskog kolonijalnog ropskog carstva već je ropstvo održano desetljećima nakon osamostaljenja. Zemlja je imala rigorozan kazneni zakon koji je kažnjavao robove za prekršaje uključujući smrtnu kaznu. Ropstvo je ukinuto tek 1888. pa je Brazil tako postao zadnja država koja je to učinila na američkom kontinentu.
I kada su tada konačno Afrobrazilci dobili svoja građanska prava, vlada nije ponudila nikakvu odštetu niti financijsku pomoć nakon skoro četiri stoljeća torture. 1910. pojavila su se eugenička društva u Sao Paulu i Riju. Inspirirana pseudoznanstvenim skupinama u SAD-u i Velikoj Britaniji ta društva su potaknula nacionalni pokret za "poboljšanje ljudske rase" čišćeći Brazil od "neželjene" krvi. Crnačko stanovništvo je bilo na vrhu nepoželjnih pripadnika brazilskog društva pa su eugeničari predložili da crnce treba segregirati od ostatka stanovništva, zabraniti im ulazak u zemlju i smatrati ih "mentalno zaostalima". Otvoreni rasizam eugeničkog pokreta opravdat će i potaknuti prakse diskriminacije koje će uslijediti u sljedećim desetljećima. Brazilske vlasti su npr. zabranile capoeiru, afrobrazilsku borilačku vještinu i ples sve do 1950-ih. Također je beskućništvo proglašeno nelegalnim te se kažnjavalo ljude bez doma, nezaposlene i obespravljene crnce.
Ipak se s vremenom stanje počelo popravljati. Prvi antidiskriminacijski zakoni doneseni su 1951. koji su zabranjivali ugostiteljskim objektima da odbiju posluživati korisnike na temelju rase što je bila do tada raširena praksa. Četiri desetljeća kasnije, 1989. crnački kongresmen Carlos Alberto de Oliveira progurao je zakone koji su strože kažnjavali diskriminacijsku poslovnu praksu te je proširena pravna zaštita bazirana na etnicitetu, rasi i religiji. Brazilska vlada otada je učinila daljnje korake da promovira rasnu jednakost. 2010. je uveden blagi oblik afirmativne akcije. Danas brazilska sveučilišta daju određeni prioritet crnim aplikantima i vlada aktivno regrutira crne kandidate za poslove u javnim službama. Međutim, rasna pristranost i rasizam i dalje su aktivni čimbenici u društvu.
Jedno istraživanje koje je provedeno u Sao Paulu 1988. pokazalo je da 97% ispitanika nema rasne predrasude ali je 98% anketiranih izjavilo da poznaje nekoga tko ima. Taj nevjerojatan podatak nadahnuo je povjesničarku Liliju Moritz Schwarcz da osmisli izraz: "Svi Brazilci vide sebe kao otok rasne demokracije okružen rasizmom sa svih strana." 1995. 89% ispitanika izjavilo je da vjeruje da postoji rasna pristranost. Samo je 10% priznalo da imaju rasističke poglede. Rezultati su bili slični 2009.
Prema Institutu Igarape svaki dan 112 afro ili pardo Brazilaca biva ubijeno. Iako je njihova brojka u stanovništvu oko 51%, čine 71% svih ubijenih tijekom 2017 što je brojka od oko 40 tisuća osoba. Između 2005. i 2015. postotak ubijenih afro i pardo Brazilaca porastao je za 18% dok se brojka ubijenih bijelaca smanjila za 12%. Mladi crnci u favelama Rija imaju iznad prosječnu vjerojatnost da će biti upucani od strane policije. Prema izvješću Amnesty Internationala, 79% od 1275 registrirano upucanih od strane policije u Riju između 2010. i 2013. su bili crnci. Crnkinje također žive u vrlo opasnom svijetu. Broj ubijenih Afrobrazilki između 2003. i 2013. povećao se za 54%. To se dogodilo usprkos zakonu protiv nasilja koji je donesen 2006. i zahvaljujući kome je pripisan pad nasilja nad bijelim Brazilkama za 10%.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
