Istovremeno služeći kao tajna služba, specijalne snage i urbanistički administratori, rimska Pretorijanska garda je bila jedna od najprestižnijih vojnih postrojbi na svijetu. Ovi odabrani vojnici su danas najpoznatiji po tome što su služili kao tjelesni čuvari rimskih careva, ali su također bili jedinica koja je pokrivala cijeli niz funkcija Carstva. Pretorijanci su se borili zajedno s legijama za vrijeme vojnih kampanja, gušili su pobune, pacifirali prosvjede te služili kao sigurnosna jedinica za vrijeme gladijatorskih predstava i utrka bojnih kola. Kako je njihov utjecaj rastao, oni su počeli igrati ključnu ulogu u političkim intrigama Rimskoga Carstva te su s vremenom razvili apetit za korupciju, urote i atentate. Povijest Pretorijanske garde je intrigantna priča o ljudima koji su štitili, a u nekim slučajevima i ubijali rimske careve.
Pretorijanska straža je bila sastavnica imperijalnog doba, ali njezino podrijetlo datira iz vremena kada je Rim bio Republika. Tada su Pretorijanci bili skupina elitnih vojnika, odabranih kako bi štitili generale za vrijeme vojnih kampanja. Već u drugom stoljeću prije Krista, posebne jedinice su odabrane kao osobni čuvari slavnih rimskih generala kao što su Marko Antonije, Scipio Africanus i Lucius Cornelius Sulla. Julije Cezar je kasnije zadužio svoju desetu legiju za osobnu sigurnost, ali se Pretorijanska garda, kako ju danas znamo, pojavila tek nakon što je Augustus postao prvi rimski car 27. prije Krista. Nakon što je sjeo na prijestolje, Augustus je osnovao vlastitu jedinicu imperijalnih čuvara, sastavljenu od devet skupina od 500 do 1.000 vojnika. Jedinica je opstala kao simbol imperijalne moći više od 300 godina a od 23 prije Krista, djelovala je iz vlastite tvrđave, Castra Praetoria, koji se nalazila na periferiji Rima.
Jedna od zadaća za koju su Pretorijanci bili zaduženi je bila intervencija za vrijeme požara. Naime, vatra je bila stalna prijetnja u starom Rimu, i iako je Carstvo imalo vlastitu vatrogasnu jedinicu pod nazivom "Vigiles", nije bilo neobično da pretorijanci interveniraju u slučaju naročito velikog požara. Poznato je da je Garda intervenirala za vrijeme požara u Vestalskom hramu, a vjerojatno su bili uključeni i u postavljanje protupožarnih blokada tijekom zloglasnog požara koji je uništio veliki dio Rima tijekom Neronove vladavine. I dok je intervencija Pretorijanaca bila značajna zbog njihove brojnosti, njihova je prisutnost imala i simboličku komponentu. Slanjem osobnih stražara u pomoć za vrijeme katastrofe, rimski car je pokazivao građanima koliko drži do njihove dobrobiti.
Pretorijanska straža se često bavila kontrolom gužve za vrijeme rimskih igara, ali bi povremeno ušla u arenu i odigrala aktivnu ulogu u krvoproliću. Postoje dokazi da je straža sudjelovala u borbama s divljim zvijerima kako bi pokazala svoje borbene sposobnosti, a odigrala je i zloglasnu ulogu u "naumachiji", simulaciji morske bitke koju je u 52. god. organizirao car Klaudije. Spektakl je uključivao 19.000 muškaraca osuđenih na smrt i oko 100 brodova na jezeru Fucine. Većina sudionika su bili zatvorenici i robovi, a Pretorijanci, naoružani katapultima i balistima, su okružili poprište bitke splavima kako bi povećali žar borbe i spriječili bilo koga osuđenog da pobjegne.
Pretorijanci su se također bavili špijunažom, zastrašivanjem, uhićenjem i ubojstvima kako bi zaštitili interese rimskog cara. Za tajne operacije, zaduživali bi posebno krilo rimske vojske poznato pod nazivom "speculatores". I dok su već i za vrijeme Rimske Republike služili kao obavještajci i infiltratori među neprijateljske redove, u Rimskom Carstvu ovoj jedinici su dane veće obavještajne i sigurnosne ovlasti. Speculatores i drugi članovi Pretorijanske garde bi se prerušavali kao obični građani na gladijatorskim natjecanjima, kazališnim predstavama i prosvjedima te bi pratili i uhićivali svakoga tko je kritizirao cara. Držali su na oku i osobe za koje se sumnjalo da su državni neprijatelji, a u nekim slučajevima bi čak i potajno vršili egzekucije onih za koje se smatrali da predstavljaju prijetnju caru ili njegovoj politici.
I dok su Pretorijanci bili zaduženi za zaštitu rimskog cara, bili su istovremeno i jedina od najvećih prijetnji njegovom životu. Garda je bila glavni igrač u kovanju urota u političkom životu imperijalnog Rima, te je često bila spremna ubiti i instalirati nove careve u zamjenu za novac ili moć. Tako su Pretorijanci bili uključeni u ubojstvo cara Caligule i u izbor Claudija kao njegovog nasljednika u 41. godini poslije Krista. Također, Pretorijanska straža ili njihov prefekt su sudjelovali u ubojstvu Commodusa 192. godine, Caracalle 217., Elagabalusa 222. i Pupienusa i Balbinusa u 238 godini. U nekim slučajevima, Pretorijanci su postavljali pa potom ubijali careve zato što im se nije dopadao način na koju su isti vladali. Na primjer, postavili su na vlast cara Galbu da bi godinu dana kasnije, 69.poslije Krista izvršili atentat na njega jer ih nije adekvatno novčano nagradio. Isto tako, car Pertinax je došao na vlast uz pomoć Garde 193. godine, samo da bi bio ubijen tri mjeseca kasnije, kada ih je pokušao prisiliti da prihvate nove disciplinske mjere.
Prema antičkom povjesničaru Cassiusu Diu, nakon što su ubili cara Pertinaxa 193. godine, Pretorijanska garda je stavila rimsko prijestolje na vrstu dražbe. Nakon kratkog natječaja između bivšeg konzula Didiusa Julijana i Pertinaxova svekra, Tita Flaviusa Sulpicijana, Pretorijanci su navodno prodali prijestolje Julianu zbog ogromne količine od 25.000 rimskih sestara po čovjeku. Incident je jedna od najzloglasnijih epizoda u povijesti postrojbe, no neki povjesničari tvrde da su spisi rimskog pisca Cassiusa Dia prenapuhani. Također treba napomenuti da dok je Julian obećavao Pretorijancima bogatstvo za njihovu podršku, Garda je također bila motivirana strahom da će Sulpicianus tražiti osvetu zbog ubojstva svoga zeta nakon zasjedanja na prijestolje.
Jedan od najneobičnijih incidenata u povijesti Pretorijanaca dogodio se u 69. godini, kada je general Vitellius porazio cara Othoa i osvojio rimsko prijestolje. Strahujući od atentata od strane Othovih vjernih Pretorijanaca, Vitellije je odbacio stare članove garde i zamijenio ih novom, većom snagom vojnika iz redova vlastitih legija. No Vitellijeva vladavina trajala je samo nekoliko mjeseci jer se Vespazijan, zapovjednik legija u Judeji, proglasio carom i krenuo prema Rimu. Vespazijan je prihvatio u vojsku Othove Praetorijanace koji su se kasnije sukobili s Vitelliusovim Pretorijancima u nizu intenzivnih bitaka na rubu grada. Vespazijan je na kraju prevladao, a prognani Pretorijanci su vraćeni na svoje bivše položaje.
Struktura Pretorijanske garde je trajno izmijenjena u kasnom drugom stoljeću, kada je car Septimius Severus odbacio njezine članove i započeo zapošljavanje tjelesnih čuvara izravno iz legija. Ipak, njihova uloga čuvara rimskog prijestolja nije službeno završila do četvrtog stoljeća. Godine 306., Pretorijanci su pokušali posljednji put igrati ulogu u rimskoj politici kada su postavili Maxentija kao zapadnog rimskog cara. Nakon vrtoglavog niza građanskih ratova oko prijestolja, Maxentius i njegovi Pretorijanci su se sukobili s carom Konstantinom 312. u bitci na Milvijskom mostu. Garda se odlučila za posljednji otpor uz rijeku Tiber, gdje je poražena, a Maxentius je ubijen. Uvjeren da su Pretorijanci previše nepouzdani, Konstantin je jednom zauvijek raspustio postrojbu, premjestio njezine članove na periferije Carstva i naredio uništenje njihove vojarne u Castri Praetoriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
