Jutro, 13. srpnja 2010. Ulicama Milana jure sirene. Visoko pozicionirani dužnosnici se pripremaju za davanje izjava. 3000 pripadnika talijanske državne policije i Carabiniera su izvršili antimafijašku raciju diljem zemlje. Uhićeno je preko 300 pripadnika zloglasne ‘Ndranghete, najmoćnije talijanske mafije koja se ističe po dvije stvari; prvo da među njenim uhićenima gotovo nikada nema pokajnika i drugo da od Južne Amerike do Europe, vodi međunarodnu trgovinu kokaina.
Unatoč broju uhićenja, policijski dužnosnici priznaju da ne očekuju kako će ova operacija zaustaviti ‘Ndranghetu, koja zajedno s ostale tri mafije; Cosa nostrom, Camorrom i Sacra corona unitom svake godine uprihodi oko 140 milijardi eura, odnosno 3% talijanskog BDP-a.
Nova uhićenja su još jednom potakla raspravu o raširenosti mafije te su isplivala stara pitanja: zašto je mafija toliko moćna i kako se uspjela uvući u sve pore našeg društva?
Počeci:
Mafija kakvu danas poznajemo vuče svoje korijene iz 19. stoljeća sa Sicilije. Jug Italije je uvijek bio zatvoreni i manje razvijeni dio zemlje u kojemu je prisutnost države bila vrlo slaba. Takve okolnosti su tijekom stoljeća pogodovale stvaranju jako tradicionalnog društva u kojemu su najviše vrijednosti bile obitelj i čast te sklonost lokalne populacije da svoje probleme rješava bez uplitanja trećih strana. Uzevši u obzir taj kontekst, može se razumjeti zašto jedna od najmoćnijih talijanskih mafija, podrijetlom sa Sicilije, nosi naziv Cosa nostra (Naša stvar).
Kada je 1860. Italija, u procesu nacionalnog ujedinjenja, pripojila Siciliju, stvari se nisu puno promijenile. Država je bila prisutna samo formalno te je vladalo veliko nepovjerenje prema državnim institucijama. Ali se dogodio ekonomski preokret. Obradiva zemlja, koja je prije bila u rukama malog broja plemića, se preraspodijelila seljacima, a slaba prisutnost organa reda je stvorila veliku potrebu za privatnom zaštitom te zemlje. Počele su se stvarati privatne vojske koje su štitile zemlju seljaka od razbojnika i lopova. S vremenom, moć privatnih vojski je sve više rasla te su isplivali lokalni moćnici koji su počeli nametati svoju volju narodu. Počeli su povećavati cijene zaštite, a ukoliko bi poljoprivrednici odbijali, urodi bi im bivali uništeni.
To je bio početak prisilne zaštite, odnosno reketa (pizzo). Nekoliko godina kasnije, fenomen organiziranog kriminala je poprimio velike razmjere te je počeo privlačiti pozornost vlasti u Rimu koje su ga počele percipirati kao golemi problem. Uz to, slaba prisutnost države na otoku je pogodovala jačanju mafije koja je uz kriminal često sprovodila i zakon te praktički zamijenila državu, pa nije bila rijetkost da se lokalna populacija obrati mafiji, a ne policiji ukoliko bi netko bio npr. opljačkan ili oštećen na neki način. Kao i prije 100 godina tako i dan danas, postoji veća šansa će mafija naći lopova prije negoli talijanska policija.
To postepeno zamjenjivanje države od strane mafije se najprije očitovalo kroz privatnu zaštitu a kasnije kroz zapošljavanje. Naime, kako je jug Italije uvijek bio siromašniji dio zemlje, mafija je zauzela mjesto poslodavca, otvarajući tvornice i druge djelatnosti, stvarajući lojalnost lokalne populacije te preuzevši ulogu svojevrsnog Robin Hooda.
Gore navedeno nam omogućava da shvatimo kako je talijanska mafija utkana u sicilijansko društvo, čija je povijest, zatvorenost, siromaštvo i nepovjerenje prema državnim institucijama pogodovalo nastanku specifične vrste organiziranog kriminala. S vremenom, mafija je iskorijenila sitni kriminalan na otoku i onaj koji je plaćao pizzo je mogao mirno spavati znajući da mu je imovina sigurna, a ukoliko bude na bilo koji način oštećen, počinitelju će biti mafija za vratom. Stvorila se dakle jedna simbiotična veza mafije i lokalne populacije temeljena na nasilju, strahu, zaštitu i ekonomskoj pomoći.
Jako bitnu ulogu je također imao kodeks časti mafijaša, koji je osim obrane obiteljske časti, uključivao i pojam poznat kao omerta koji nalaže svakom mafijašu da ne surađuje s policijom. To objašnjava zašto mafijaški pokajnici kao i njihove obitelji često plate glavom. Ne radi se samo o davanju informacija državnim organima, već i kršenju kodeksa časti
Dolazak fašizma na vlast:
Kada su 1922. fašisti došli na vlast, stvari su se počele mijenjati. Mussolini je ubrzo shvatio da je mafija veliki problem za državu kada je dvije godine kasnije posjetio Siciliju. Primio ga je Francesco Cuccia gradonačelnik mjesta Piana dei Greci, koji je istovremeno bio i mafijaš. Cuccia je ostao iznenađen velikim brojem policajaca i tjelohranitelja talijanskog vođe, te ga zamolio da ih raspusti zato što je "sada bio pod mafijaškom zaštitom". Kada je Mussolini to odbio, Cuccia ga je ponizio tako da je zabranio lokalnoj populaciji da dođe na Mussolinijev govor. Utjecaj mafije je bio toliki da se talijanski vođa našao držati govor pred praznim trgom. To je bila iskra koja je zapalila rat. Fašistički režim jednostavno nije mogao tolerirati da netko osim njega vlada na teritoriju Italije. Tada je Mussolini naredio šefu talijanske policije Cesare Moriju da ode na Siciliju i riješi problem s mafijom "kako god zna". I doista fašistička policija nije birala sredstva, od konfiskacije imovine i premlaćivanja mafijaša pa sve do otimanja njihovih žena i djece ukoliko su bili u bijegu, prisiljavavši ih tako na predaju.
Takve brutalne metode, zbog kojih je Mori je dobio nadimak "željezni prefekt", su se pokazale prilično učinkovitima tako da je u 4 godine uhićeno preko 10.000 mafijaša, a mnogi su emigrirali u SAD i kasnije osnovali američku Cosa nostru. Takav tretman mafija nije zaboravila te je s padom fašističkog režima pomagala Saveznicima pri iskrcavanju na Siciliju te je čak uhitila zapovjednika fašističke vojske na otoku i predala ga Amerikancima.
Poslije 1945:
S pobjedom Savezničkih snaga i osnivanjem demokratske Italije, mafija je opet konsolidirala svoju moć na otoku te je počela biti viđena ne samo kao kriminalna već i kao teroristička organizacija koja je, osim internih ratova, često ubijala policajce, suce i političare. Događaj koji se urezao u sjećanje svakog Talijana kao i u kolektivni svijest te zemlje je ubojstvo dva istražna suca Giovanni Falconea i Paola Borsellinija. Taj dvojac je krajem osamdesetih započeo Maxiprocesso, najveće suđenje u povijesti svijeta. Zbog moguće odmazde od strane Cosa nostre, sud u Palermu je bio preuređen u blindirani bunker pred kojim su danonoćno stražarile stotine policajaca. Na kraju, 1992. , osuđeno je ukupno 360 mafijaša na ukupnu zatvorsku kaznu od 2665 godina.
No poznata izreka da mafija nikada ne zaboravlja i nikada ne prašta se pokazala istinitom i ovoga puta. Dva mjeseca kasnije, Cosa Nostra je postavila 400 kg eksploziva ispod autoceste na Siciliji. Kada je Falcone s pratnjom prolazio mafija je digla u zrak 30 metara ceste. Detonacija je bila toliko snažna da je na seizmičkim aparatima bila registrirana kao potres. Zajedno s Falconeom ubijena je i njegova supruga, jedina ubijena sutkinja u povijesti Italije. Dva mjeseca kasnije smrt je sustigla i Paola Borselinija, ubijenog također u eksploziji bombe zajedno s ostalih 5 tjelohranitelja. Atentati su prouzrokovali golemi protest javnosti i oštre napade na najviše državne dužnosnike za koje se smatralo da su povezani sa mafijom.
Koliko su Falcone i Borsellini bili omiljeni među lokalnom populacijom govori i činjenica da je na sprovode došlo preko 10 tisuća ljudi. Dvoje kolega i prijatelja su postali nacionalni heroji u kolektivnoj svijesti Italije, svojevrsne ikone, simboli borbe protiv mafije. Popularnost dvojca pogotovo na jugu zemlje pokazuje da dok je s jedne strane mafija uspjela dobiti lojalnost i strahopoštovanje populacije, s druge da su građani bili umorni od terora, kriminale i prolivene krvi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
