Postoji ozbiljan problem u implementaciji ideologije liberalne demokracije - naime, kao i svaka ideologija prije nje, i nakon nje, i ona svoj potpuni opstanak može postići tek kada uistinu postane globalna.
Što se pak globalnog tiče, svašta se ovih dana naziva globalno, baš kao i "revolucionarno" - kako je jednom prilikom rekao poznati marksist David Harvey, revolucionarna su danas i sušila za kosu i paste za zube. Kada pak govorimo o liberalnoj demokraciji i njenoj implementaciji, ona je proglašena "globalnom" prije no što je zaista bila.
Dakako, to je rizik, i poduzima se s predumišljajem ili bez njega. Ako nečem dajete vrijednost apsolutne dominacije, postoji šansa da će mase prihvatiti to kao aktualnu stvarnost, kao nešto neminovno. Ipak, to je rizik, jer ako se pročuje vijest da to nije tako, onda je to gore nego da je car gol - to je kao spoznaja da car uopće nije car.
Takav pokušaj desio se nedavno u slučaju predsjedničkih izbora u SAD-u. Pobjedu kandidatkinje Hillary Clinton pokušalo se izvojevati na način da se njena pobjeda prikaže uistinu neizbježnom.
Mediji su za vrijeme kampanje pisali kako Clinton ima već toliko vodstvo da se uopće više neće ni zamarati s Trumpom, odnosno neće se spuštati na njegovu razinu. Neki, kao recimo list Newsweek, bili su toliko nestrpljivi u želji da objave radosnu vijest da su čak pustili u optjecaj izdanje s naslovnicom na kojoj joj stajalo "Gospođa predsjednica - Povijesno putovanje Hillary Clinton prema Bijeloj kući".
Kada kažemo da se kreće u, ovakve i slične, pokušaje nametanja konačne nove stvarnosti i prije nego se ona dogodila, ne tvrdimo da se to radi smisleno, mada ima i takvih pokušaja. Bolje bi bilo reći da takvi pokušaji dolaze po nekakvoj ideološkoj inerciji, po efektu "pustih želja".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
