Američka zamjenica ministra vanjskih poslova za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost Rose Gottenmoeller i pakistanski ministar vanjskih poslova Aizaz Ahmad Chaudhry zajedno su predsjedali sedmim okruglim stolom o američko-pakistanskoj sigurnosti, strateškoj stabilnosti i neproliferaciji u Washingtonu početkom lipnja. Tom prilikom američka je delegacija pohvalila pakistanske napore da harmonizira svoju stratešku trgovačku kontrolu s onom Skupine nuklearnih dobavljača, kao i da poveća kontrolu nad mulilateralnim izvozom. Pakistan je naglasio potrebu pristupa mirnodopskoj nuklearnoj tehnologiji kao socioekonomski imperativ.
Međutim, Pakistan je zatražio da u američko-pakistanskom strateškom dijalogu stekne civilni nuklearni dogovor kakav je Washington postigao s Indijom. Radi se o dogovoru iz 2008., koji je trebao približiti dvije velike svjetske demokracije. Iz indijske perspektive, nuklearna suradnja sa SAD-om bila je preduvjet za jačanje američko-indijskih odnosa u ostalim područjima. Indijci su se nadali da je dogovor koji bi doveo do jačanja indijskog gospodarskog, političkog i strateškog položaja u svjetskim razinama. To se nije dogodilo.
Amerikanci su bili zainteresirani za veliki potencijal indijskog rastućeg tržišta nuklearne energije. Ali, indijski zakoni nisu bili prilagođeni američkim prohtjevima, posebice stoga što su Indijci tražili od nuklearnih dobavljača da budu odgovorni za sve štete koje mogu nastati. Ipak, ugovor je otvorio mnogobrojne mogućnosti u budućnosti. Najvažnije, ugovor je zaustavio nuklearne sankcije protiv New Delhija i Indija je mogla razvijati civilnu nuklearnu trgovinu uz svoj nuklearni oružani program.
Nuklearne sankcije Indiji uslijedile su 1998., kad je Indija u svibnju te godine izvela seriju od pet testova eksplozija nuklearne bombe pod nazivom Operacija Shakti (Pokhran II) – ime je simbolično, jer na sanskritu znači moć. Test se izveo u području Pokhran u indijskoj pustinjskoj državi Radžastan. Negativne reakcije stigle su iz SAD-a, Kanade, Japana, a naročito iz Kine i Pakistana. Niz zemalja uvele su sankcije u različitim oblicima. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton nije htio ni pomišljati o razgovoru o neproliferaciji s Indijom. Iste godine Rusija je prodala dva reaktora Indiji, što je tumačeno kao povreda pravila Skupine nuklearnih dobavljača. Ovo se pitanje ponovilo 2001., kada je Rusija dobavila gorivo nisko obogaćeno uranom indijskoj nuklearnoj elektrani u Tarapuru. Kad je Skupina kritizirala taj potez ruski ministar za atomsku energiju Eugenij Adamov zaprijetio je ruskim povlačenjem iz Skupine ako će i dalje ometati nuklearnu trgovinu.
Rusija, Francuska i Velika Britanija su čvrsto stali iza odluke da se Indija u potpunosti izdvoji iz smjernica Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), unatoč indijskom nuklearnom statusu izvan Povelje o nuklearnoj neproliferaciji (NPT). Ubrzo nakon što je Skupina to dopustila, ove zemlje su potpisale vlastite nuklearne dogovore s Indijom. Čak i Kanada i Australija, koje su veliki podupiratelji NPT-a, glasali su za ovakve nuklearne dogovore s New Delhijem. Razlog tomu je snažan ekonomski motiv ovih zemalja koje su htjele ostvariti profitni udio na indijskom tržištu.
Dogovor je priznao nuklearni status Indije, a istovremeno umanjio pakistanski status. Kao odgovor na takva pitanja, američki dužnosnici su istaknuli da je indijski slučaj jedinstven, te da Pakistan trenutačno nije u mogućnosti da potpiše sličan sporazum. Nije poznato zašto.
Neki analitičari su ukazivali da je najvažniji čimbenik iza dogovora s Indijom potraga za strateškim okruživanjem Kine. Bush mlađi je htio jačati indijske vojne i ekonomske sposobnosti kao protutežu kineskoj rastućoj moći. Ključni arhitekt Busheve politike prema Indiji i američki veleposlanik u Indiji Robert Blackwill naglasio da da bez tog straha od Kine Busheva vlada ne bi pregovarala civilni nuklearni dogovor i Kongres ga ne bi prihvatio. No, i Pakistan je podjednako strateški važan za SAD, jer je Islamabad ključan (ne)suradnik u borbi protiv terorizma i njegova je suradnja iznimno važna za stabilnost i mir u Afganistanu.
Ali, pakistanski problem jest što njegovo gospodarstvo ne pruža toliko prilika za nuklearne dobavljače kao Indija. Nedostatak unutarnjeg jedinstva, rivalstvo među provincijama, nasilje, terorizam, nejednaka preraspodjela bogatstva i politička nestabilnost obilježja su Pakistana koji sprječavaju željenu stabilnost i blagostanje. Ekonomski rast je najbolji privlačan znak za strane ulagače. Indija također ima velike unutarnje probleme – korupciju, siromaštvo, nejednaku preraspodjelu bogatstva i sporadično nasilje, ali Indija također ostvaruje veliki ekonomski rast, koji daje povoljan imidž u svijetu.
Uz to, Indija gradi svoj imidž na često spominjanoj ideji da je svjetska najveća demokracija i odgovorna nuklearna sila. Nikada u svojoj nuklearnoj povijesti nisu indijski vođe prodavali nuklearnu tehnologiju. S druge strane Pakistan je bio do grla uključen u prodaju nuklearne tehnologije Iranu, Libiji, Sjevernoj Koreji, a čini se i Saudijskoj Arabiji. Uslijed toga, pakistanske vlasti nastoje implementirati niz mjera ciljanih prema jačanju sigurnosti u svom programu nuklearnog naoružanja. Napredak je vidljiv i priznat u svijetu, ali Washington i dalje odbija sklopiti dogovor kakav ima s Indijom.
Predmnijevajući da bi mogao postići takav dogovor, Islamabad je još prije unaprijedio svoje unutarnje i vanjske mjere kako bi dostigli indijsku nuklearnu sposobnost. Na vanjskopolitičkom planu Pakistan je sklopio nuklearni dogovor s Kinom, što je rezultiralo izgradnjom dva nuklearna reaktora u očitom kršenju pravila Skupine nuklearnih dobavljača. No, Skupina nije reagirala, što postavlja pitanja nakon što je dopustila dogovor s Indijom, da se ciljevi Skupine polako ali sigurno mijenjaju. Dogovor s Kinom je možda od geopolitičkog značaja za sve zemlje, osim samog Pakistana. Ovaj sporazum je potpisan zbog kritičnog deficita u energetskoj infrastrukturi i kapacitetima. Još prije pobjede na izborima 2013., pakistanski premijer Nawaz Sharif naglašavao je da će se njegova vlada suočiti s kroničnim nedostatkom energije u zemlji. Ipak, nuklearna energija je dugoročna vizija za Pakistan, jer su započeti projekti temeljeni na ugljenu, plinu i hidroenergiji.
Ni Kina se ne želi postaviti kao ključan dobavljač pakistanskog nuklearnog programa. Unatoč tome što je indijsko-američki dogovor usmjeren zaustavljaju kineskog napretka, Kina nije reagirala provokativno, već je krenula popraviti svoje odnose s Indijom i na taj način odgovorila američkoj želji za jačanjem svog utjecaja na indijskom potkontinentu. I Kina želi iskoristiti priliku i dobiti udio na indijskom nuklearnom tržištu. Tijekom posjeta kineskog predsjednika Xi Jinpinga Indiji u ranu jesen 2014., dvije zemlje su se dogovorile da će započeti razgovore o suradnji na polju civilne nuklearne energije. Kineski recept fokusiranja na ekonomski rast i povećavanje gospodarskih odnosa kako bi se minimalizirale političke tenzije trebali bi poslužiti i Pakistanu ako traži odgovor na pitanje kako postići bolje odnose s nuklearnim silama.
Na unutarnjem planu Pakistan je započeo proizvodnju obogaćenog urana i plutonija za oružje te se smatra da posjeduje najbrže rastući program nuklearnog naoružanja na svijetu. Pakistan je razvio strateška i taktička oruđa za suočavanje s prijetnjama kao što je nova ofenzivna indijska doktrina. Pakistan već sada ima više nuklearnog oružja od Indije, pa težnja Islamabada da se osloni na nuklearno naoružanje, uslijed svih problema, brine međunarodnu zajednicu.
Pakistan ostaje zemljom koja je po mnogočemu nerazumljiva i potencijalno opasna za mir i stabilnost u Aziji. Država je američki saveznik, ali ne kao druge zemlje. Pakistanska vojska i obavještajna zajednica ima duboke veze s organizacijama kao što je Al Kaida ili talibani. Ove veze su toliko poznate, da pakistanska financijska potpora teroristima ima čak i vlastitu stranicu na Wikipediji. Upotreba terorističkih skupina postao je operativno načelo pakistanske vanjske politike.
Među američkim političarima jedino je Hillary Clinton stekla dovoljno volje da otvoreno raspravlja o proturječnosti u američkoj politici, nazivajući pakistansku politiku 'zmijom u dvorištu', s osobitim naglaskom na pakistanske sjeverozapadne provincije, gdje talibani nesmetano surađuju s raznim drugim radikalnim elementima, prelijevajući nestabilnost u susjedni Afganistan. John Kerry je sušta suprotnost. Njegov blagi pristup Pakistanu praćen je obećanjima o financijskoj pomoći i prelaženjem preko proturječnosti u ovoj složenoj diplomatskoj relaciji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
