Američki predsjednik Barack Obama prvi je američki predsjednik u mandatu koji je posjetio japanski grad Hirošimu, gdje su Amerikanci bacili atomsku bombu prije 71 godinu. Službena povijest govori da je bombardiranje Hirošime 6.kolovoza 1945., te Nagasakija 9.kolovoza iste godine bilo potrebno za predaju Japanskog carstva, što je zaustavilo militarizam Japana, započet 1931. invazijom na Kinu. Za većinu svijeta, kraj Drugog svjetskog rata bio je označen katastrofom za poražene.
Žrtve Hirošime nisu bile značajne u ratu gdje je poginulo između 50 i 80 milijuna ljudi. Smrt stanovnika ova dva grada smatrana su malom cijenom za ljudsku katastrofu. Tijekom vremena se promišljanje o poginulima, o holokaustu, i razornoj moći prometnulo u propitivanje odgovornosti za smrt ljudi u Hirošimi i Nagasakiju. Takva pitanja su posebno postala značajnima s dolaskom Hladnog rata i jačanja atomskih sila. Činjenica da je jedan avion nanio toliku štetu i gubitke života da je učinak bio veći od stotine aviona koji su bacali na japanske gradove stotine bombi bila je dovoljna da se razmatra odnos hladnoratovskih blokova kao onaj u kojemu se ne smije iskoristiti nuklearni arsenal.
Ipak, za Sjedinjene Američke Države, to bombardiranje je imalo drugi simbolički značaj. Ono je bio znak američke moći kao i besciljnog ubijanja ljudi. Sjećanje na te događanje jačalo je antiamerički osjećaj u svijetu, a pomoglo je i kod opiranja ratu u Vijetnamu. U središtu tog tumačenja jest da bombardiranje Hirošime i Nagasakija nije bilo potrebno na kraju rata. Japanci su već odlučili da će se predati, te su komunicirali s Amerikancima o načinu predajE putem neutralne države Švedske. Stoga uništenje Hirošime i Nagasakija nije uopće bilo vezano za predaju Japana, već je s jedne strane bio pokus, a s druge strane zastrašivanje Sovjetskog saveza.
U prvom obraćanju javnosti putem svog glasnogovornika, predsjednik Harry S. Truman dao je izjavu o bacanju atomske bombe na Hirošimu kao odmazdu za japanski podmukli napad na Pearl Harbour. Uz to se atomska bomba prozvala osnovnom moći svemira. Međutim, moralno je pitanje da li se bacanje atomske bombe može doista smatrati odmazdom po načelu 'zub za zub'. Hirošima se proglasila važnom japanskom pomorskom vojnom bazom, a u samom opisivanju događaja Truman nije naznačio učinak bombe, već koliko je bomba bila teška. Danima nakon samog događaja zračne snimke Hirošime prikazane su američkoj javnosti kao područje ciljanja važnih industrijskih područja. Tek nekoliko godina kasnije se saznalo da su bombe bačene na rezidencijske četvrti, a manje od deset posto industrije i skladišta je pogođeno.
Tek je 2005. Mainichi Shimbun, tokijske dnevne novine, objavio četiri članka koje je napisao George Weller, dobitnik Pulitzerove nagrade i reporter Chicago Daily Newsa, prvi novinar koji je ušao u Nagasaki nakon bacanja atomske bombe. Tada je opisivao ne samo strašna razaranja, već i žrtve u bolnicama, koje je opisao oboljelima od bolesti X. Radilo se o učincima radijacije, o čemu su američki znanstvenici i političari znali, ali nisu s time izlazili u javnosti. Weller je umro davno prije nego li su njegovi izvještaji mogli biti objavljeni u javnosti. Tek kad je njegov sin Anthony pronašao kopije tih članaka, bilo je moguće objaviti ih – u Japanu!
Američki snimci razaranja bili su zabranjeni za prikazivanje sve do osamdesetih godina. General MacArthur je zapovjedio da se konfisciraju video sadržaji i fotografije japanskih novinara, te je sastavio skupinu američkih vojnih redatelja koji su trebali snimati detalje bombardiranja. Ni ti filmovi nisu došli do američke javnosti, pa je uspješno izvedeno pranje mozga u kojemu su spin doktori trijumfirali – i danas većina Amerikanaca, a i drugih naroda svijeta, u mislima o Hirošimi i Nagasakiju ima samo veliki gljivasti oblak od eksplozije atomske bombe. Tek za pedesetu godišnjicu katastrofe se prikazao film američkoj javnosti, ali nije imao mnogo uspjeha. Amerikanci su zapravo većim dijelom uvjereni da nisu napravili ništa loše.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.