Ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio je jučer Siriju, bez najave. Bio je to njegov prvi posjet Siriji otkako je u toj zemlji izbio rat. Bio je to ujedno i drugi najvažniji posjet jednog ruskog dužnosnika Siriji otkako je izbila tzv. Sirijska kriza. Prvi posjet, od još veće važnosti, bio je onaj 7. veljače 2012.
Dakako, govorimo o dolasku ruskog ministra vanjskih poslova, Sergeja Lavrova, na sastanak sa sirijskim državnim vrhom u trenutku kada je Sirija već bila na "listi za odstrjel", a projekt smjene režima u punom zamahu.
Neke odluke i potezi u datom trenutku mogu zvučati trivijalno, gotovo i protokolarno, no neke i bez previše popratnog isticanja tamo i u tom trenutku mogu imati punu povijesnu karakteristiku, do te mjere da služe kao uspostava raskrižja nakon kojeg će se stvari odvijati drugim putem od onog prethodno zacrtanih. Takav je bio trenutak kada je Lavrov stigao u Damask.
Sirija je u tom trenutku mogla samo čekati svoju dezintegraciju po uzoru na Libiju u istom periodu. Vojska bi se borila, neko vrijeme, ali pitanje je koliko bi to realno moglo potrajati. Pobunjenici su dobivali oružje sa svih strana i to je još bilo vrijeme kada im reputacija nije bila uprljana stupanjem Al-Qaede i ISIL-a na scenu, to će se dogoditi tek kasnije (kada počnu trpjeti prve veće poraze).
Vanjska politika administracije bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame bila je hipnotično-euforična kao i njegova neponovljiva "Yes, we can!" predsjednička kampanja 2008. godine. Iako će američki narod tek nekoliko godina nakon, kada se cijeli ekonomski sustav zaljuljao, shvatiti da je "No, we can't" također dio izbornih obećanja, cijelom svijetu trebat će dosta vremena da isto spozna kada je riječ i o vanjskopolitičkim potezima Obamine administracije.
Jer jako je važno tko je na vlasti u Bijeloj kući, za poimanje vanjske politike čak i esencijalno. Primjerice, Obamin prethodnik, George W. Bush, nije ni dana imao mira od masovnih prosvjeda protiv njegovih poteza. Zbog napada na Irak tisuće, pa čak i stotine tisuća, marširalo je diljem Zapadnog svijeta, po ulicama Washingtona, New Yorka, Berlina, Londona... I to govorimo o Iraku na čijem je čelu bio Saddam Hussein, nedvojbeno daleko veći diktator od Bashara al-Assada koji je tek netom "zbunjen i mlad" došao iz Londona gdje je vodio oftamološki ured da bi odjednom vodio cijelu Siriju.
Da ne bi bilo zabune, bez obzira kakav diktator bio Saddam i što je sve učinio Kurdima, a naročito Iranu 80-ih godina, njegova zemlja nije zaslužila onakvu sudbinu i invazija na Irak može se jedino nazvati ratnim zločinom, ako ne i više od toga.
Barack Obama svakako nije bio militarist u rangu Busha, i cjelokupno gledano definitivno je bio, bar što se vanjske politike tiče, vjerojatno najbolji američki predsjednik još od Jimmyja Cartera, ali hipnotična aura mainstream odobrenja dala mu je slobodne ruke da napravi nekoliko vrlo velikih pogrešaka - pritom je Libija na prvom mjestu, a Sirija odmah na drugom.
Malo tko je predviđao takav razvoj situacije kada je Obama svoj prvi veliki vanjskopolitički govor dao za prvog mandata u Kairu gdje je obećao novu eru u odnosima. Svrgnuti egipatski predsjednik Mubarak bio je vrlo zadovoljan, a ubijeni Muammar Gaddafi nazvao ga je "sinom".
Može se spekulirati kako je tzv. "Arapsko proljeće" potpaljeno od strane određenih snaga nad kojima niti Obama niti ijedan američki predsjednik uopće nema jurisdikciju. Isto tako se može spekulirati, što nije baš pretjerano popularno stajalište, da je cijeli scenarij dobrim dijelom uistinu i bio spontana eksplozija gnjeva koji je buknuo nakon prvih ozbiljnijih WikiLeaks objava koje su razotkrile ogromnu korupciju sjevernoafričkih vladara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
