S 33,5 bilijuna kubičnih metara prirodnog plina, Iran ima jednu od najvećih rezervi konvencionalnog plina na svijetu. Uz te velike rezerve plina ima i također goleme resurse nekonvencionalnog plina, čija se eksploatacija agresivno proučava. Međutim, u izvoznoj bilanci prirodni plin nikada nije uspio ostvariti značaj kakav ima izvoz nafte. Ipak, Iran je u posljednjih nekoliko godina započeo s povećanjem proizvodnje plina, unatoč sankcijama i drugim izazovima na tom putu. Sve do 2016. gotovo cijela proizvodnja plina u Iranu namijenjena je domaćoj potrošnji, a nafta je činila većinu izvoza energenata. U međuvremenu, smanjenje korištenja plina u zemlji otvorilo je Iranu priliku za izvoz, koji je i dalje zanemariv u usporedbi s resursnim potencijalima. Dužnosnici Islamske Republike nedavno su izjavili kako je izvoz plina povećan za 64 posto u razdoblju od 21. ožujka do 22. kolovoza ove godine, u usporedbi s godinom prije.
Prema dostupnim podacima, Iran je prošle godine proizveo 202 milijarde kubičnih metara plina. Iransko Ministarstvo nafte predviđa do 2020. godišnju proizvodnju od 300 milijarde kubičnih metara, što je također samo djelić goleme resursne baze. Drugi su ciljevi i prioriteti da Iran ostane treći najveći proizvođač plina u svijetu, s 360 milijarde kubičnih metara plina godišnje do 2025; održavati i povećavati proizvodnju nafte; dovesti plin u elektrane, industrije temeljene na plinu i petrokemije kako bi se povećao izvoz njihovih proizvoda, ali očito uz određenu povoljniju cijenu dobave plina; zamijeniti domaću potražnju za naftnim proizvodima prirodnim plinom i održavati udio plina u iranskoj energetskoj potrošnji iznad 70 posto; te izvoziti plin u regionalne zemlje, indijski potkontinent i Europu.
No, Iran nema strategiju proizvodnje ukapljenog prirodnog plina (LNG) koji je lakši za prijevoz do dalekih tržišta, posebice Europe. Iako Teheran ima jedan značajan projekt u ovom sektoru, razvoj ove tehnološki složenije grane plinskog sektora nije prioritet Irana u srednjoročnom razdoblju. Iranska vizija plina opisuje se dobro u Dokumentu o gospodarsku otpora (naziv se odnosi na službenu gospodarsku politiku Islamske Republike Iran) koji naglašava vrijedna djelovanja i povećava izvoz plina i električne energije, kao i izvoz petrokemijskih i naftnih proizvoda. Svaki taj korak ima smisla ako je strategija stvarana zajedno s dobitcima za domaće tržište. Ipak, svaki korak ujedno vodi izazovu koje Iran mora savladati.
Prije svega, povećanje od 202 na 360 milijardi kubičnih metara plina do 2025. zahtijeva ulaganje od više od 50 milijardi dolara u projekte obnove, a uz to su potrebni novi kapaciteti plinovoda. Problem nije stvaranje projekta ili čak financiranje, već stalni dotok ulaganja i iranska sposobnost prilagođavanja tih ulaganja s obzirom na ograničenja u ugovorima i potencijalima stranih sankcija. Zbog toga bi brzina proširenja proizvodnje mogla biti slabija nego li se iranski dužnosnici nadaju. Svakako će doći do značajnoga rasta u proizvodnji, a dodatni plin će se alocirati u različite sektore. Kako naglašava gore spomenuti dokument, spajanje plina s naftnom proizvodnjom će biti prioritet i čini se da će se taj cilj moći u dovoljnoj mjeri ostvariti. Što se tiče distribucije plina ostalim sektorima, kao što su proizvodnja električne energije, petrokemija, industrije itd, ovdje Ministarstvo nafte može naići na poteškoće. S jedne strane postoji sektoralna konkurencija, a plin može pripomoći svakoj od tih sektora da se razvije. S druge strane, regionalna konkurencija može potkopati nacionalno planiranje za relevantne tvrtke. Uz to, distribucija plina diljem goleme iranske zemlje pruža operacijske i praktične poteškoće, pogotovo u smislu zemljovlasništva, pitanja zaštite okoliša itd.
Istovremeno, privlačenje ulaganja i tehnologije u plinske industrije zahtijeva sveobuhvatnu strategiju u ugovorima, uključujući pitanje cijene plina što se još uvijek nije riješilo u raspravama među glavnim političkim dionicima. Zamjenik ministra nafte, odgovoran za plin, Hamid Reza Aragi je potvrdio nedavno da se cilj povećanja udjela prirodnog plina u domaćoj potrošnji do 70 posto već ostvaren, te da zemlja koristi plin za već 72 posto potrošnje energije. Još 2015. je taj udio bio manji od 65 posto.
Po pitanju izvoza plina susjednim zemljama, taj izvoz već postoji. Iran izvozi plin u Tursku i Irak, priprema se za izvoz u Oman, te pregovara o izvozu u Pakistan. Plan je izvesti plin što je većem broju susjeda, a istovremeno promatra sve druge potencijale u Aziji kao i Europi. Izazov izvozu plina je prije svega u odnosima između Turske i Irana. Njihov kupoprodajni ugovor obilježen je nizom raspri i sukoba, uključujući nedavnu arbitražu koja je natjerala Iran na izvoz Turskoj bez dodatnih nameta, što je također izazvalo brojne političke rasprave u Teheranu. Ove prekogranične poveznice su izazov politički nestabilnom Bliskog istoku, a neki političari u Teheranu smatraju da bi Iran morao izvoziti energiju u obliku elektrike, što je mnogo bolje i jednostavnije uslijed dobre električne povezanosti.
Prirodni plin također ima ulogu u odnosima Irana i Katara, dvije zemlje koje dijele najveći plinski bazen na svijetu, poznat kao Južni Pars u Iranu i Sjeverna kupola u Kataru. Zajednički interes u održavanju i povećanju energetskog bogatstva pomoglo je Teheranu i Dohi u razvoju pragmatičnog odnosa koji pomaže objema stranama, a osobito u ovom trenutku protukatarskih nastojanja u Vijeću za zaljevsku suradnju. Iako će uvijek postojati neke napetosti u ovom području, Teheran je odlučio ne ulaziti u katarske operativne zahvate. Iranski ministar nafte Bižan Zangane nedavno je izjavio da će Katarci voditi razvojne projekte kao što će iranski raditi svoje. Istovremeno, Zangane promišlja kako će se ta proizvodnja uskladiti sa zaključcima Pariške konvencije o klimatskim promjenama. Doha je prije tri godine pružila potporu Iranu u razvoju Južnog Parsa na dugoročno razdoblje, a s obje strane se smanjuju konkurentske napetosti što vodi povećanju proizvodnog potencijala i poboljšanju ekonomskih i političkih veza Katara i Irana.
Nesumnjivo, Iran ima goleme potencijale u plinskom sektoru. Ipak, iz makroekonomskoga gledišta, možda je doista vrjednije da Iran izvozi plin i energiju u drugom obliku, poput električne energije ili proizvoda na tzv. industrijama vezanim za plin, kao što su petrokemijska, čelična, cementna i aluminijska industrija. Udio iranskog izvoza plina se već sada ostvaruje u obliku takvih proizvoda, osobito petrokemijskih i cementa. Srž problema jest što Iranci i dalje koriste plinsku energiju nesavjesno i u velikim količinama.
Stručnjaci se slažu da je najučinkovitija metoda održavanja konzumacije energije kroz povećanje cijena. Iran je još prije tri godine ispravio cijene kroz reforme subvencija, a to se nastavlja. U procesu velikog socijalnog populizma Islamske Republike, politika subvencija donosi socijalni mir, a među glavnim subvencijama je i ona u energiji. Unatoč tome, kućanstva i industrije i dalje prekomjerno troše plin, a bez pretjerane energetske učinkovitosti. Iran treba poboljšati učinkovitost na gotovo svim poljima, od prijevoza, građevinarstva, upravljanja postrojenjima do industrijskih aktivnosti. Hitno se treba povezati izravno s dostupnim zapadnih tehnologijama, koje su sada dostupne nakon što su maknute sankcije.
Jasno je da će prirodni plin igrati kritičnu ulogu na raznim razinama u Iranu. Najvrjedniji resurs zemlje može privući strana ulaganja u proizvodnju i tehnologiju, a ukoliko se smanje napetosti s Pakistanom i Turskom, iranski plin može uskoro poteći prema Indiji i Europi, osiguravajući Iranu goleme dobitke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
