Zasupnik iranskog parlamenta (madžles) Ali Motahhari napisao je 30. lipnja otvoreno pismo čelniku iranskog sudstva ajatolahu Sadeghu Larijaniju u kojemu poziva na promjene vezane uz stavove oko prosvjeda 2009., tzv. Zelenu revoluciju. Sudstvo je tada igralo središnju ulogu u određivanju izbornih rezultata, ali i samih prosvjeda na ulicama Teherana i drugih većih iranskih gradova. Ovo pismo dolazi u vrijeme značajnih promjena u jednoj od najvećih azijskih država.
Ajatolah Larijani je održao govor 28. lipnja u kojemu je, između ostaloga, rekao kako su prosvjedi bili popraćeni kriminalom i kako je to određen vid državnog udara. Ipak, kako ne bi dao bombastiču izjavu, dodao je kako se ne radi o državnom udaru koji bi zbacio vladu, već o pripremi platforme za neprijatelja na taj način na koji bi dobili potporu američkog predsjednika. Šef iranskog sudstva je komentirao kako neki analitičari smatraju da je ta urota gotova te da je stvar povijesti, ali da je njegovo mišljenje kako još postoje slične naklonosti. Zbog toga je Larijani naložio nadležnih institucijama sudstva da budu budni i da ne dozvoli da pojedinci koji su bili dio prosvjeda uđu u politički život. Time je Larijani potvrdio da prosvjednici nisu aktivno željeli rušiti vladu Islamske republike, te je time otvorio vrata onima koji žele da se čelnici prosvjeda oslobode iz kućnog zatvora.
Podsjetimo, iranski predsjednički izbori 2009. doveli su do snažne podjele u iranskom političkom životu. Na izborima je službeno pobijedio Mahmoud Ahmadinejad, te time dobio svoj drugi uzastopni mandat, međutim glavni protivnik na izborima, reformistički kandidat Mir Hossein Mousavi se usprotivio rezultatima izbora, te je posljedično došlo do najvećih prosvjeda na ulicama Teherana od Islamske revolucije 1979. Na tim prosvjedima, čelnici su bili Mousavi, njegova žena Zahra Rahnavard te reformistički klerik Mehdi Karroubi. Pri tome, treba uvidjeti da se radi o bliskim suradnicima revolucionarnih aktivnosti 1979. Mousavi je bio najdugovječniji premijer Irana, od 1981. do 1989., te veliki pouzdanik osnivača Islamske republike ajatolaha Ruhollaha Khomeinija. Nakon njega pozicija premijera se ugasila, jer nije imala smisla u predsjedničkom sustavu, gdje kabinet predvodi predsjednik republike, a ne premijer. Mousavi je preuzeo opasnu poziciju, jer su dva premijera prije njega, Mohammad Ali Rajai (kasnije kratkotrajni predsjednik Irana) i Mohammad Javad Bahonar ubijeni u atentatima tijekom konsolidacije vlasti Islamske republike, dok je Abolhassan Banisadr pobjegao u egzil (također prvo kao premijer, potom kao predsjednik), dok je prvi premijer Mehdi Bazargan umro od srčanog udara početkom 1995.
Mehdi Karroubi je također bio aktivan član revolucije i jedan od osnivača Udruženja borbenih klerika, kako se zvala još uv...
Ajatolah Larijani je održao govor 28. lipnja u kojemu je, između ostaloga, rekao kako su prosvjedi bili popraćeni kriminalom i kako je to određen vid državnog udara. Ipak, kako ne bi dao bombastiču izjavu, dodao je kako se ne radi o državnom udaru koji bi zbacio vladu, već o pripremi platforme za neprijatelja na taj način na koji bi dobili potporu američkog predsjednika. Šef iranskog sudstva je komentirao kako neki analitičari smatraju da je ta urota gotova te da je stvar povijesti, ali da je njegovo mišljenje kako još postoje slične naklonosti. Zbog toga je Larijani naložio nadležnih institucijama sudstva da budu budni i da ne dozvoli da pojedinci koji su bili dio prosvjeda uđu u politički život. Time je Larijani potvrdio da prosvjednici nisu aktivno željeli rušiti vladu Islamske republike, te je time otvorio vrata onima koji žele da se čelnici prosvjeda oslobode iz kućnog zatvora.
Podsjetimo, iranski predsjednički izbori 2009. doveli su do snažne podjele u iranskom političkom životu. Na izborima je službeno pobijedio Mahmoud Ahmadinejad, te time dobio svoj drugi uzastopni mandat, međutim glavni protivnik na izborima, reformistički kandidat Mir Hossein Mousavi se usprotivio rezultatima izbora, te je posljedično došlo do najvećih prosvjeda na ulicama Teherana od Islamske revolucije 1979. Na tim prosvjedima, čelnici su bili Mousavi, njegova žena Zahra Rahnavard te reformistički klerik Mehdi Karroubi. Pri tome, treba uvidjeti da se radi o bliskim suradnicima revolucionarnih aktivnosti 1979. Mousavi je bio najdugovječniji premijer Irana, od 1981. do 1989., te veliki pouzdanik osnivača Islamske republike ajatolaha Ruhollaha Khomeinija. Nakon njega pozicija premijera se ugasila, jer nije imala smisla u predsjedničkom sustavu, gdje kabinet predvodi predsjednik republike, a ne premijer. Mousavi je preuzeo opasnu poziciju, jer su dva premijera prije njega, Mohammad Ali Rajai (kasnije kratkotrajni predsjednik Irana) i Mohammad Javad Bahonar ubijeni u atentatima tijekom konsolidacije vlasti Islamske republike, dok je Abolhassan Banisadr pobjegao u egzil (također prvo kao premijer, potom kao predsjednik), dok je prvi premijer Mehdi Bazargan umro od srčanog udara početkom 1995.
Mehdi Karroubi je također bio aktivan član revolucije i jedan od osnivača Udruženja borbenih klerika, kako se zvala još uv...
