Zasupnik iranskog parlamenta (madžles) Ali Motahhari napisao je 30. lipnja otvoreno pismo čelniku iranskog sudstva ajatolahu Sadeghu Larijaniju u kojemu poziva na promjene vezane uz stavove oko prosvjeda 2009., tzv. Zelenu revoluciju. Sudstvo je tada igralo središnju ulogu u određivanju izbornih rezultata, ali i samih prosvjeda na ulicama Teherana i drugih većih iranskih gradova. Ovo pismo dolazi u vrijeme značajnih promjena u jednoj od najvećih azijskih država.
Ajatolah Larijani je održao govor 28. lipnja u kojemu je, između ostaloga, rekao kako su prosvjedi bili popraćeni kriminalom i kako je to određen vid državnog udara. Ipak, kako ne bi dao bombastiču izjavu, dodao je kako se ne radi o državnom udaru koji bi zbacio vladu, već o pripremi platforme za neprijatelja na taj način na koji bi dobili potporu američkog predsjednika. Šef iranskog sudstva je komentirao kako neki analitičari smatraju da je ta urota gotova te da je stvar povijesti, ali da je njegovo mišljenje kako još postoje slične naklonosti. Zbog toga je Larijani naložio nadležnih institucijama sudstva da budu budni i da ne dozvoli da pojedinci koji su bili dio prosvjeda uđu u politički život. Time je Larijani potvrdio da prosvjednici nisu aktivno željeli rušiti vladu Islamske republike, te je time otvorio vrata onima koji žele da se čelnici prosvjeda oslobode iz kućnog zatvora.
Podsjetimo, iranski predsjednički izbori 2009. doveli su do snažne podjele u iranskom političkom životu. Na izborima je službeno pobijedio Mahmoud Ahmadinejad, te time dobio svoj drugi uzastopni mandat, međutim glavni protivnik na izborima, reformistički kandidat Mir Hossein Mousavi se usprotivio rezultatima izbora, te je posljedično došlo do najvećih prosvjeda na ulicama Teherana od Islamske revolucije 1979. Na tim prosvjedima, čelnici su bili Mousavi, njegova žena Zahra Rahnavard te reformistički klerik Mehdi Karroubi. Pri tome, treba uvidjeti da se radi o bliskim suradnicima revolucionarnih aktivnosti 1979. Mousavi je bio najdugovječniji premijer Irana, od 1981. do 1989., te veliki pouzdanik osnivača Islamske republike ajatolaha Ruhollaha Khomeinija. Nakon njega pozicija premijera se ugasila, jer nije imala smisla u predsjedničkom sustavu, gdje kabinet predvodi predsjednik republike, a ne premijer. Mousavi je preuzeo opasnu poziciju, jer su dva premijera prije njega, Mohammad Ali Rajai (kasnije kratkotrajni predsjednik Irana) i Mohammad Javad Bahonar ubijeni u atentatima tijekom konsolidacije vlasti Islamske republike, dok je Abolhassan Banisadr pobjegao u egzil (također prvo kao premijer, potom kao predsjednik), dok je prvi premijer Mehdi Bazargan umro od srčanog udara početkom 1995.
Mehdi Karroubi je također bio aktivan član revolucije i jedan od osnivača Udruženja borbenih klerika, kako se zvala još uvijek postojeća stranka društveno konzervativnih, ali politički revolucionarnih šijitskih klerika. Zahra Rahnavard je također bila među prvim viđenijim ženama u borbi protiv autokracije šaha Pahlavija, te bliska revolucionarnom ideologu Aliju Shari'atiju. Kasnije je postala politički savjetnik reformatorskom predsjedniku Mohammadu Khatamiju.
U svom nastupu protiv Ahmadinejada ova trojka se postavila kao lojalisti Islamske republike, ali konzervativno tijelo je ustanovilo da se može propitivati rezultat izbora, ali da se ne može podizati ustanke i nemire u zemlji. Na neki način je ustanak bio ključ u bravu potencijalne istrage izborne prijevare. Vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei ubrzo je dao dozvolu za gušenje prosvjeda i hapšenje vođa. Mousavi, Rahnavard i Karroubi od tada su u kućnom pritvoru, te su optuženi da su strani agenti koji teže rušenju Islamske republike. Stotine drugih su uhapšeni, te je provedena određena lustracija. Sada, međutim, je vidljivo da optužbe ne stoje, odnosno da nije bilo namjere rušenja vlasti.
Ovo propitivanje je počelo s dolaskom novog predsjednika Hassana Rouhanija. On je doveo u vlast neke umjerene reformiste i povećao je opću razinu političke participativnosti svih strana u društvu. Time je dao mogućnost konzervativcima da uvijek propituju članove njegove vlade i simpatizere. Tako je 2014. konzervativna većina u parlamentu zatražila i dobila ostavku ministra znanosti Reze Faraji-Dane, koji je bio optužen za bliske veze s demonstracijama 2009.
Zanimljivo je da je pismo Larijaniju, nakon njegovog govora, napisao upravo Ali Motahhari, koji je sin jednog od najvećih ideologa Islamske revolucije i Islamske republike ajatolaha Moreteze Motahharija. Uz to je šurjak trenutačnog predsjednika parlamenta Alija Larijanija (koji je brat ajatolaha Sadegha Larijanija). U iranskoj političkoj kulturi nepozitam je uvijek prisutan i ne smatra se nečim lošim, već znakom povjerenja i povezanosti. Ali Motahhari, iako umjereni konzervativac, oštri je protivnik radikalnog Ahmadinejada, kojega je godinama kritizirao kao despota.
U pismu bratu svog šurjaka, Ali Motahhari između ostaloga stoji: „Ako usporedimo vaše izjave s izjavama nekih od naših prijatelja koji fundamentalno ne prihvaćaju nikakav prosvjed u Islamskoj republici i vide svaki prosvjed kao onaj protiv Islamske republike, te kažu da su prosvjedi 2009. bili usmjereni padu sustava i da su bili koordinirani s Amerikom, Ujedinjenim kraljevstvom i Izraelom, onda vidimo da vaše izjave osvjetljavaju nepravednu opresiju i otvaraju put kraju ove gorke situacije koja prijeti slavi Islamske revolucije“.
Motahhari smatra da su Larijanijeve izjave prvi korak. Drugi korak, prema pismu, jest da se odgovori na pitanja dvojice pojedinaca koji nisu izrijekom navedena, ali za koje se zna da su Mousavi i Karroubi. Njih Motahhari naziva politički neiskusnim i podupirateljima Islamske revolucije, sustava i Vrhovnog vođe. Motahhari piše da su mnogi ljudi odgovorni za ono što se dogodilo na izborima 2009., ali da se ne može očekivati da će se samo Mousavi i Karroubi morati pokajati i reći da je ovo jedini put te zaustaviti krizu kao da se nikad nije dogodila, niti bi to umirilo društvo, niti bi bilo pravedno. Motahhari u pismu nagovara Larijanija da napravi drugi korak, što bi značilo i napredak prema pravdi jednakoj za sve. Također bi takav korak značio da se Iran vraća društvenim snagama koje može upotrijebiti u svoje svrhe, a ne ih odbaciti.
Osobe koje su podložne svjetskoj propagandi o Iranu mogle bi biti zatečene razinom ovakve rasprave. Međutim, oni ne znaju da Iran nije nikakav monolitan režim, već sustav koji počiva na islamskoj savjetodavnoj demokraciji ili šuri. Mnogi zapadni istraživači smatraju da ne postoji demokracija u islamu. Naravno da ne postoji! Ali, ne postoji ni u kršćanstvu, ni u židovstvu, niti u istočnim religijama. Demokracija jest izum modernosti i kao moderan izraz parlamentarne demokracije traži od vjersko-civilizacijskih krugova da se tome prilagode.
Kao što u sjevernoeuropskoj tradiciji postoji tradicija skandinavske skupštine (thing), tako je i u ranom islamskom društvu u Arabiji postojala savjetodavna skupština (šura) čije su odluke obvezne ili poželjne. Te rasprave se temelje na fundamentalnim dokumentima – Kur'anu i hadisima – koji se nikako ne mogu mijenjati (poput ustava). Rasprava o značenjima, pod vodstvom učenih ljudi, tvori javnu debatu ne samo poželjnom, već obvezatnom. Islamska savjetodavna skupština (Madžlese Shuraye Eslami) jest zakonodavno tijelo Islamske republike Iran, koja donosi zakone, potvrđuje međunarodne dogovore, promjene granica, dozvoljava prijeki sud u trenucima krize, utvrđuje ekonomske uzuse. Temeljno, ova iranska šura odgovara na građanska, kriminalna, financijska, ekonomska, administrativna, kulturna, vojna, politička pitanja na temelju islamskih načela. U sustavu provjere, svaki zakon može biti srušen i vraćen u Vijeću čuvara, kojega čine najviši vjerski i pravni stručnjaci u zemlji.
Posljedično, Iran je zemlja s bogatom političkom javnom raspravom. Ona je donekle jedinstvena u cijelom islamskom svijetu, jer su autokratski arapski režimi zaustavili mogućnost javne rasprave, pa makar bila ograničena organiziranim sustavom, poput Islamske republike. Međutim, da li može proći rasprava koja se temelji na opiranju postojećeg sustava? Čak i u zapadnim zemljama postoje granice suverenosti sustava, pa se na isti način treba prihvatiti i Islamska republika. Osim toga, Iran je u širokom rasponu svojih regionalnih susjeda jedina zemlja (izuzev Turske) gdje se ne zna tko će pobijediti na idućim izborima. Iz svega toga se dade zaključiti da je Iran zapravo jedna od najdemokratskijih zemalja Bliskog istoka, barem prema zapadnim standardima, a svakako demokratskija od monarhija arapskog svijeta.
U takvom okruženju su započete demonstracije 2009. Zanimljivosti ovih prosvjeda teško su probile medijsku blokadu i krivo prenošenje vijesti. Tzv. Zelena revolucija nije bila učinak tzv. Arapskog proljeća, niti je bila nadahnuta njima. Isključivi povod izlasku na ulice bila je rasprava oko izbora. Uz to, kulminiralo je nezadovoljstvo politikom vlade i odnosom svijeta prema Iranu. Ali, narod koji je izašao na ulice nije išao protiv vlade, upravo suprotno. Prosvjednici su nosili obilježja i simbole Islamske revolucije. Boje koje su se upotrebljavale bile su boje iranske zastave. Nosila su se šijitska obilježja: pandžah (ruka s pet prstiju koja simbolizira jedinstvo ahlulbejta, kuće Proroka Muhameda, koja uz njega obuhvaća njegovu kćerku Fatimu, njegovog zeta Alija, te njihovo dvoje djece Hasana i Huseina); uzeta je zelena boja kao Zeleni put nade, a zeleno je boja islama i osobito boja voljenog imama Huseina. Kao u noćima 1978. i 1979. građani Teherana odlazili su na krovove zgrada i vikali islamski poziv Allahu akbar (Bog je najveći). Ironično, policija koja je stasala upravo na mladeži koja je to radila za vrijeme Revolucije, obilježavajući svojim glasovima teheranske noći , sada je kretala protiv onih koji izvikuju najveći povik revolucije: Allahu Akbar, Khomeini Rahbar! (Bog je najveći, Khomeini je vođa).
Repovi rasprave o tim događajima i dalje su veliki, te služe često za dnevnopolitičke svrhe među brojnim iranskim političkim frakcijama i strankama. Koliko to može biti žustro pokazuje i slučaj napada ciglom na Alija Motahharija u ožujku ove godine. Motahharijev automobil je napadnut tijekom njegovog posjeta sveučilištu u Širazu.
Zelena revolucija zasigurno nije bila usmjerena protiv vlade, ali je dala poruku vladi. Ta je poruka da Ahmadinejadov 'povratak korijenima Revolucije' nije ona revolucija za koju su se ljudi borili 1978./1979. Iranci su poručili da zaista žele povratak idealima Revolucije, idealima pravde, socijalne jednakosti, napretka, obrazovanja i slobode od opresora. Zelena revolucija je bila jednostavna poruka vlastima da je narod poveo revoluciju, i da postoji ravnoteža u društvu, određen neverbalni odnos vlasti i naroda. Vlast zna da ovisi o narodnoj podršci, a narod zna kakvu moć posjeduje. Da je prosvjed doista bio usmjeren na rušenje vlasti, nastao bi kaos u kojemu pozicija Islamske republike možda ne bi opstala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
