Prije sedamdeset godina američka vojska bacila je atomsku bombu na japanski grad Hirošimu. Nekoliko dana kasnije bačena je bomba i na Nagasaki. Oko 140 tisuća ljudi odmah je poginulo pri napadu ili u nekoliko idućih mjeseci. Države i dalje smatraju da je posjedovanje nuklearnog naoružanja jamstvo sigurnosti. Sedamdeset godina nakon Hirošime, i dalje živimo s Bombom. I dalje smo, možda i više nego prije, u dobu oružja za masovno uništavanje. Povelja o njihovoj neproliferaciji trebala je zaustaviti promicanje nuklearnog oružja, ali je taj dokument postao pun rupa. Države koje su apstinirale od razvoja nuklearnog naoružanja nastojali su uvjeriti nuklearne sile da drastično smanje svoje arsenale, ali taj apel nije nikada sustavno ojačan. Posljedično, nuklearne sile žele sve više moći i naoružanja jer nuklearni status i dalje označava međunarodni prestiž, moć veta na pregovaračkom stolu i mogućnost da velike države nametnu moć manjima.
Jedna od zemalja koja je nakon bacanja atomske bomba postala relevantna u tom smislu jest upravo Japan. Početkom ove godine na konferenciji za tisak japanski premijer Shinzo Abe objavio je spremnost Japana da pruži proaktivni doprinos miru i stabilnosti na indopacifičkom području. Ovaj izraz nije nov u Abeovom rječniku, jer ga ponavlja kao mantru još od 2012. Radi se o simboličkom pojmu koji iskazuje odlučnost japanske vlade da promjeni svoju izolaciju u japanskom strateškom promišljanju koja je vladala japanskom regionalnom politikom još od kraja Drugog svjetskog rata. U javnosti ovakva proaktivna promjena je podijelila mišljenje nacije, ali i šireg susjedstva.
Sve veće indokineske zemlje podupiru ovu japansku proaktivnost, kao i Australija i Indija. Kina i Sjeverna Koreja oštro osuđuju pokušaj takve politike, a Južna Koreja je sumnjičava. U Washingtonu se Abeova vizija japanske budućnosti dobro prihvaća, unatoč navodno hladnim osobnim odnosima Obame i japanskog premijera. Ali, Japan odgovara Obaminoj želji da nastane američki jaki saveznik u regiji Istočne Azije. U travnju ove godine Abe je putovao u SAD gdje se potvrdila ekspanzivna uloga japanskih obrambenih snaga, uključujući mogućnost japanske logističke potpore američkoj vojsci ne samo u Aziji, nego i drugdje na svijetu. Tako je u japanskom idealu kolektivne samoobrane Abe izašao izvan japanskih granica, te se svrstao uz američke projekte diljem svijeta.
Abe nastoji da ne podiže napetosti u regiji, posebno ne prema Kini koja čeka i najmanji proaktivni čin Tokija da optuži japansku državu za ratohuškačko ponašanje i destabilizaciju regije. Istovremeno, japanski premijer nastoji da put kojim je krenuo nema povratka. Japanski zaokret prema proaktivnosti više je posljedica onoga što je Kina postala, nego onoga što bi Japan trebao biti. Iako je kineski napor prema vojnom jačanju vidljiv u posljednjih pet godina, Abe je istaknuo svoju zabrinutost o kineskom regionalnom vodstvu još 2007., kada je na skupu NATO-a naglasio da određene nesigurnosti okružuju Kinu, kao što je višak ulaganja u obranu i manjak transparentnosti.
Godinama je Kina postajala sve jačom prijetnjom u japanskim očima. U Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji, dokumentu u kojemu je aktivnu ulogu u sastavljanju imao Abe 2013., Kina se smatra glavnom prijetnjom Japanu. Ovaj dokument naglašava da je održavanje i zaštita međunarodnog poretka temeljenog na pravilima i univerzalnim vrijednostima kao što je sloboda, središnji element japanskog nacionalnog interesa. Ali ova su načela poremećena promjenom u ravnoteži snaga početkom novog stoljeća što je značajno utjecalo na dinamiku međunarodne politike. Prepoznavanje Kine kao glavnog čimbenika tih promjena jasno je bez naglašavanja poimence. Ona je prepoznata po povećanom broju unilateralnih akcija koje pokušavaju promijeniti status quo bez obzira na međunarodno pravo. Dokument ipak naglašava obalna područja i teritorije koji se nalaze u prijeporu između Kine i Japana, te se poziva na održavanje prava na moru, slobodi plovidbe i stabilnost u regiji.
Abe želi da iskoristi japansku snagu i još uvijek postojeću relevantnost kako bi bio protuteža Pekingu i igrao značajnu ulogu u održavanju i zaštiti postojećeg poretka. Do sada je Japan tradicionalno polagao više značaja ekonomskoj i tihoj diplomaciji, te odbacivao vojne pristupe problemima u svom susjedstvu. Abeova je odlučnost da se ide onkraj zaštite nacionalne sigurnosti i rješavanja pitanja poput otočja Senkaku, te da se ekplicitno poveže japanska proaktivna uloga sa zaštitnog regionalog poretka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
