Na današnji dan, 29. siječnja davne 1845., po prvi puta objavljena je pjesma "Gavran" (The Raven). Autor je slavni američki književnik i pjesnik Edgar Allan Poe, a pjesma "Gavran" postat će ne samo njegovo najpoznatije djelo već jedna i od najpoznatijih pjesama ikad napisanih.
Prvi puta objavljena je u listu New York Evening Mirror te je postala odmah popularna uz brojne druge objave koje su uskoro uslijedile, a Edgar Allan Poe - rođen 1809. u Bostonu - postat će za života slavan i jedan od najpoznatijih američkih književnika iako nešto tako popularno poput "Gavrana" neće stvoriti "nikad više".
Pjesma je to o misterioznom gavranu koji jedne hladne noći u prosincu ulazi u stan utučenom čovjeku koji prolazi tešku fazu žaljenja za svojom izgubljenom ljubavi, ženom po imenu Lenore. Ubrzo priča dobiva nadrealni element kada se ispostavlja da ovaj gavran zapravo govori, no samo jednu riječ izgovoriti može (u našem prijevodu dvije!): "Nevermore" (Nikad više).
Pjesma je prepoznata po svojoj dinamici, muzikalnosti, a sam Poe će 1846. godine objaviti esej pod nazivom "Filozofija kompozicije" u kojem argumentira da je cijela pjesma pomno izgrađena, usklađena i da je svaki njen element pažljivo stavljen na pravo mjesto. Nije poznato, jer Poe to nikad nije otkrio, koliko je dugo radio na "Gavranu", a mišljenja stručnjaka znatno variraju - od jednog dana do deset godina!
U pjesmi Poe koristi podosta referenci koje se odnose na mitologiju, folklor, religijske i druge tematike. Kritika je pak uvijek bila donekle podijeljena prema samoj pjesmi, no malo tko može poreći njenu melankoličnu atmosferičnost koja s čitateljem ostaje zauvijek. Što se pak priče tiče "zauvijek" je jedan od glavnih motiva... Priča je to o agoniji koja traje, ili je percipirana da može trajati, kroz cijelu vječnost.
Naš neimenovani narator jedne noći u prosincu proučava "neobične drevne knjige što prastari nauk skriše", kako bi zaboravio na gubitak Lenore, kada začuje kucanje po ulaznim vratima. Srce mu snažno udara, no na vratima nema nikoga. Zatim ponovno čuje kucanje, ali ovog puta na prozoru - otvorivši ga u sobu mu ulijeće iz crne noći podjednako crni gavran te slijeće ravno navrh biste Atene Palade, iznad njegovih vrata.
Gavran se neće pomaknuti, a na upite našeg naratora izgovarati (ili odgovarati?) će samo: "Nikad više". Isprva je iznenađen što gavran može govoriti, no uskoro to pripisuje da je tu riječ naučio od kakvog "nesretnog vlasnika" te kako je to sve što može reći. No, unatoč toj racionalizaciji koja donekle ima smisla, narator se počinje "gubiti" u osjećaju koji ga preplavljuje. Njegove misli ponovno odlaze natrag izgubljenoj Lenori te sada počinje propitkivati što li taj gavran, koji i dalje nepomično stoji na bisti iznad njegovih vrata, zapravo predstavlja? Osjeća kako z...
Prvi puta objavljena je u listu New York Evening Mirror te je postala odmah popularna uz brojne druge objave koje su uskoro uslijedile, a Edgar Allan Poe - rođen 1809. u Bostonu - postat će za života slavan i jedan od najpoznatijih američkih književnika iako nešto tako popularno poput "Gavrana" neće stvoriti "nikad više".
Pjesma je to o misterioznom gavranu koji jedne hladne noći u prosincu ulazi u stan utučenom čovjeku koji prolazi tešku fazu žaljenja za svojom izgubljenom ljubavi, ženom po imenu Lenore. Ubrzo priča dobiva nadrealni element kada se ispostavlja da ovaj gavran zapravo govori, no samo jednu riječ izgovoriti može (u našem prijevodu dvije!): "Nevermore" (Nikad više).
Pjesma je prepoznata po svojoj dinamici, muzikalnosti, a sam Poe će 1846. godine objaviti esej pod nazivom "Filozofija kompozicije" u kojem argumentira da je cijela pjesma pomno izgrađena, usklađena i da je svaki njen element pažljivo stavljen na pravo mjesto. Nije poznato, jer Poe to nikad nije otkrio, koliko je dugo radio na "Gavranu", a mišljenja stručnjaka znatno variraju - od jednog dana do deset godina!
U pjesmi Poe koristi podosta referenci koje se odnose na mitologiju, folklor, religijske i druge tematike. Kritika je pak uvijek bila donekle podijeljena prema samoj pjesmi, no malo tko može poreći njenu melankoličnu atmosferičnost koja s čitateljem ostaje zauvijek. Što se pak priče tiče "zauvijek" je jedan od glavnih motiva... Priča je to o agoniji koja traje, ili je percipirana da može trajati, kroz cijelu vječnost.
Naš neimenovani narator jedne noći u prosincu proučava "neobične drevne knjige što prastari nauk skriše", kako bi zaboravio na gubitak Lenore, kada začuje kucanje po ulaznim vratima. Srce mu snažno udara, no na vratima nema nikoga. Zatim ponovno čuje kucanje, ali ovog puta na prozoru - otvorivši ga u sobu mu ulijeće iz crne noći podjednako crni gavran te slijeće ravno navrh biste Atene Palade, iznad njegovih vrata.
Gavran se neće pomaknuti, a na upite našeg naratora izgovarati (ili odgovarati?) će samo: "Nikad više". Isprva je iznenađen što gavran može govoriti, no uskoro to pripisuje da je tu riječ naučio od kakvog "nesretnog vlasnika" te kako je to sve što može reći. No, unatoč toj racionalizaciji koja donekle ima smisla, narator se počinje "gubiti" u osjećaju koji ga preplavljuje. Njegove misli ponovno odlaze natrag izgubljenoj Lenori te sada počinje propitkivati što li taj gavran, koji i dalje nepomično stoji na bisti iznad njegovih vrata, zapravo predstavlja? Osjeća kako z...
