U Libanonu je 17. listopada 2019. izbio masovni narodni ustanak, u kojem su prosvjednici zahtijevali ekonomske i političke reforme i promjenu vladajućeg režima, koji se temelji na vjerskim kvotama koje usađuju sektaštvo i korupciju. Prosvjednici su također zatražili zaustavljanje stranog uplitanja u zemlju, što je dugo bio glavni uzrok pogoršanja ekonomskih i socijalnih uvjeta. U središtu svega toga bio je položaj Hezbollaha, moćne šijitske islamističke političke stranke i militantne grupe čija struktura i ciljevi upravljaju jakim vezama s Iranom i regionalnim aktivnostima Irana, a koju je nakon dugo vremena na listu terorističkih organizacija nedavno stavila Velika Britanija, koja sada uz Australiju i Sjedinjene Države smatraju ovu organizaciju u cijelosti za terorističku.
Hezbollah se u početku oprezno odnosio prema desecima tisuća ljudi koji su izašli na ulice. Međutim, taj se oprez brzo pretvorio u sukob jer Hezbollah nije voljan mijenjati političku situaciju u kojoj uživa značajnu moć i utjecaj u partnerstvu sa svojim saveznicima, od kojih su najistaknutiji šijitski pokret Amal i Kršćanski slobodni patriotski pokret. Istodobno, Hezbollah se bojao ponavljanja 7. svibnja 2008. godine, kada je silom preuzeo kontrolu nad Libanonom, kao odgovor na potez vlade da zatvori Hezbollahovu telekomunikacijsku mrežu i ukloni šefa sigurnosti zračne luke u Bejrutu zbog navodnih veza sa strankom. Nakon ovog incidenta, Hezbollah je izgubio veliku potporu, a oružje je postalo predmet kritika zbog optužbi da su korišteni za utjecaj na unutarnju politiku, umjesto da štite sigurnost zemlje, kako je tvrdio Hezbollah.
Hezbollah je također imao zabrinutosti zbog neprijateljskog imidža prema protestnom pokretu zbog straha od otuđenja svojih društvenih inkubatora, naime Šiasa, čiji je značajan broj izašao na ulice u područjima koja kontroliraju Hezbollah, poput Nabatije i Tira. S druge strane, stranka je vidjela priliku da se protestni pokret iskoristi za borbu protiv korupcije, a da se ne mora izravno uključiti i kompromitirati svoje političko partnerstvo s određenim blokovima, strankama i snagama. Međutim, diskurs Hezbollaha o protestnom pokretu razvijao se posljednjih mjeseci. U početku je i izričito odbio neke zahtjeve prosvjednika, poput održavanja prijevremenih parlamentarnih ili predsjedničkih izbora, upozoravajući da bi to moglo izazvati građanski rat. Stranka je tada optužila pokret za primanje stranih sredstava i pozvala stanovnike Libanona da se povuku s protesta jednom zauvijek. Pokret je šutio o ponovljenim napadima pristalica Hezbollaha protiv demonstranata, za koje su mnogi smatrali da su vođeni strahom od zahtjeva da se Hezbollah razoruža. Pored toga, Hezbollah je podržao Hasana Diaba, bivšeg ministra obrazovanja i sveučilišnog profesora, kao novog premijera, što protestni pokret i mnoge političke snage vide kao davanje stranci potencijalno veću kontrolu nad vladom u Bejrutu.
Pitanje oružja Hezbollaha nije bilo izravno pokrenuto popularnim protestnim pokretom; prije, prosvjed je bio protiv politike Hezbollaha, čiji je glavni tajnik Hasan Nasrallah još od ranih dana protestnog pokreta rekao da će se držati režima i postojeće vlasti i vlade. Nasrallah je također sumnjao da su na protestni pokret utjecali zapadnjačka i američka mjerila i pozvao svoje mase da očiste ulice. Njegovi sljedbenici nisu se ništa manje žalili na loše životne uvjete, nezaposlenost i korupciju, a svoje su kritike izrazili i najnasilnijim izrazima tijekom prvih dana ustanka. Glavna briga Hezbollahovog vodstva bila je da Libanon može doživjeti ono što se dogodilo u Iraku u smislu bijesa javnosti i razdruživanja između glavnih segmenata šijita i vladajućih stranaka.
Teško je optužiti Hezbollah za umiješanost u one vrste korupcije koje su provodile ostale vladajuće klase. Međutim, stranka je zasigurno odgovorna za zataškavanje tih politika tijekom dugogodišnjeg sudjelovanja u vlasti. Štoviše, stranka do sada nije postavila nikakve značajne prepreke neoliberalnim mjerama, a glas joj je bio najtiši kada je u pitanju držanje bankarskog sektora. Program Hezbollaha na društvenoj razini do sada je bio ograničen na dva slogana: ne bi se trebali oporezivati siromašni - iako porezi utječu na široke skupine ljudi s niskim primanjima i srednjih slojeva - i nagomilani državni fondovi trebaju se vratiti. Ono što je najvažnije, Hezbollahova medijska ruka pokrenula je kampanje protiv ustanka, optužujući prosvjednike da "služe vanjskim planovima", a posebno američkim programima.
Istodobno se ne može zanemariti ni utjecaj Hezbollahova odnosa s Iranom na libanonske unutarnje prilike. Nasrallah je javno objavio da sredstva te stranke, uključujući novac za plaćanje svojih boraca, raketa i druge vojne opreme, dolaze iz Teherana. Ta ovisnost o Iranu utječe na Bejrut i protestni pokret na nekoliko načina. Prvo, jedan od zahtjeva prosvjednog pokreta jest okončanje stranog miješanja u Libanon. Drugo, sankcije koje su Sjedinjene Države uvele Hezbollahu i lokalnoj banci za koje Washington smatra da imaju veze sa strankom dodatno produbljuju gospodarsku krizu u zemlji. Treće, i najvažnije, Libanon je uključen u sukobe u kojima je Iran angažiran s Irakom, Sirijom i Izraelom. Ta uključenost kod kuće može imati razorne posljedice, o čemu svjedoči razaranje u Libanonu tijekom rata 2006. između Izraela i Hezbollaha. Kasem Solejmani, bivši zapovjednik iranske elitne Brigade Kuds, rekao je u intervjuu prije nego što je ubijen u američkom zračnom napadu 3. siječnja 2020. da je bio ključni nadzornik rata 2006. godine. Podjednako, Hezbollah je taj koji je bio najinstrumentalniji za borbu protiv Daeša u Siriji, ali i u samom Libanonu. Ovu činjenicu ne zaboravlja nitko u Bejrutu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
