Američka vlada je odlučila staviti iransku Islamsku Revolucionarnu gardu (IRGC) pod popis organizacija povezanih s terorizmom, te pokrenuti niz sankcija protiv ove paravojne organizacije u Islamskoj Republici Iran. Ovaj čin odmah je dobio odgovor u obliku Tweeter komunikacije karizmatičnog iranskog ministra vanjskih poslova Mohamada Džavada Zarifa koji je napisao da su svi Iranci IRGC te pozvao na obranu domovine od američkog pritiska, te time potaknuo jaku raspravu na društvenim mrežama o Revolucionarnoj gardi i njezinoj ulozi u iranskom društvu.
Svakako je IRGC organizacija s dvostrukim smislom postojanja. S jedne strane se radi o političkoj i vojnoj organizaciji koja spada među glavne čimbenike iranske unutarnje i vanjske sigurnosti. S druge strane, postala je organizacijom velikog društvenog značaja i zaštitnikom ideje Islamske revolucije 1979. odnosno podržavateljem institucija i tijela koja tvore okosnicu iranskog religijskog domoljublja. Vojska je sama po sebi iznimno važna institucija u Iranu. Sastoji se od dva osnovna dijela – redovne vojske (arteš) i revolucionarnih vojnih snaga, koje se sastoje od Islamske revolucionarne garde (Sepah-e Pasdaran-e Engelab-e Eslami, IRGC) i dobrovoljne milicije (Sepah-e basidž), te Snaga za provedbu zakona (Niru-je entezami, LEF). Sve ove snage imaju istu ustavnu ulogu, a to je čuvanje granice i vođenje rata kako bi proširili posvemašnju vlast Božjeg zakona na svijetu, odnosno one brane neovisnost i teritorijalni integritet zemlje te čuvaju poredak Islamske Republike, što znači da vojska mora biti predana islamskoj ideologiji i posjedovati časnički kadar koji je vjeran ciljevima Islamske revolucije.
IRGC su elitne kopnene, zračne i pomorske snage, brojčano znatno manje u broju od regularne vojske. Ipak, IRGC je jedna od ključnih institucija u Iranu, s mnogo neformalne moći. Poznata je kao Vojska čuvara Islamske revolucije (Pasdaran ili Sepah) te je stvorena Homeinijevom uredbom 5. svibnja 1979., dok su Basidži stvoreni 26. studenog 1979. Dobar dio svojeg legitimiteta IRGC temelji na svom sudjelovanju u Iransko-iračkom ratu te tu svoju ranu povijest koristi za konsolidiranje svoje moći i političko marginaliziranje redovnih oružanih snaga. Pasdarani su stvoreni kako bi 'čuvali' revoluciju i pomagali vladajućem sloju u svakodnevnom praćenju islamskog zakona i moralnosti.
U političkom smislu IRGC stvara političku strategiju za oružane snage, ideološki promiče islamsku usmjerenost, a ujedno vodi paravojnu organiziranu skupinu. IRGC je posebice razvijen pod predsjedničkim mandatom Hašemi-Rafsandžanija, a kasnije su brojni pripadnici pasdarana dogurali do državničkih funkcija. Već 1989. Hašemi-Rafsandžani je uveo vojne činove i uniforme po uzoru na regularnu vojsku, te ih je, neuspješno, pokušao spojiti s artešom. Stoga je 1991. Madžles donio zakon po kojemu će se revolucionarni odbori preoblikovati u Snage za provedbu zakona (Niruha-je entezami), zbog čega su ga radikalne snage upozorile da će ti odredi izgubiti svoj revolucionarni identitet. Krajem 1992. i basidži su dodani tim novim snagama. Pokušaj da se IRGC uvrsti pod regularnu vojsku spriječio je sam Vrhovni vođa, koji je uvidio snagu revolucionarnih trupa, te ih stavio pod svoju kontrolu. Tako je u frakcioniranom iranskom političkom sustavu IRGC suprotstavljen drugim sigurnosnim jedinicama kao što su Ministarstvo informiranja i sigurnosti, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Snage za provođenje zakona. Ni unutar samih pasdarana ne postoji jedinstven politički stav, što dodatno povećava frakcionaštvo.
IRGC je razvio jaku gospodarsku djelatnost te kontrolira neke od najvažnijih strateških vidova iranske ekonomije. Prije svega, Garda nadzire mrežu kompanija u strateškom sektoru zračnih i pomorskih luka, izgradnje prometnica i mostova, rudarstvu i energetici. Time dobiva stabilan gospodarski temelj i ne mora ovisiti o novcu središnje vlade. Osim toga, sam IRGC posjeduje ili nadzire rad mnogih zaklada odnosno bonijada. Putem njih, IRGC je neizravan dioničar brojnih javnih kompanija. Zapravo, u vrijeme međunarodnih sankcija Iranu upravo je blokada svjetskih sila vodila širenju gospodarske djelatnosti Revolucionarne garde. Ovakav korak je tumačen 'svetom obranom', istim nazivom kakav je imao rat s Irakom u osamdesetima, ali koji se potom prometnuo u tzv. gospodarstvo otpora, obranu protiv gospodarske agresije na Iran u obliku snažnih sankcija.
Najveća je poteškoća gospodarstva otpora loše upravljanje. Garda nema dovoljno obrazovanih kadrova koji bi mogli voditi javna i privatna poduzeća od velikog značaja. Cijeli sektori gospodarstva su pod povećanim pritiskom zbog toga, te se troši proračunski novac za pogreške. Ipak, ne treba dobiti lošu sliku o iranskom gospodarstvu, čak ni onom dijelu koji vodi IRGC. Taj udio u cjelokupnoj gospodarskoj slici Irana je relativno malen; procjena vrijednosti gospodarskog udjela IRGC-a je oko 15 posto BDP-a. Čak i najgori američki neokonzervativni think tankovi mogu identificirati tek nekih 200-injak tvrtki i korporacija u kojima je zamjetan velik utjecaj Revolucionarne garde. Neki od njih su doista vrlo važni gospodarski subjekti, ali je nakon micanja sankcija Garda počela pokazivati slabosti u međunarodno otvorenom okruženju, pa je njihov utjecaj opao.
Privatni sektor počinje rasti, posebno nakon što su mnogobrojna ispitivanja javnog mnijenja u Iranu pokazala da preko 40 posto Iranaca smatra kako je privatno poduzetništvo najbolji način unaprjeđenja gospodarskog stanja u Iranu. Oko 30 posto iranskih građana misli da su državne kompanije dovoljno sposobne pripomoći gospodarstvu. Drugim riječima, u Iranu postoji široka javna potpora gospodarskim reformama u kojima će se umanjiti uloga države i kvazidržavnih aktera, čak i po cijenu subvencija za hranu, lijekove, promet, obrazovanje, zdravstvo i brojne druge oblike socijalne pravde u Islamskoj Republici.
Predsjednik Hasan Rohani je počeo već mijenjati prirodu gospodarske djelatnosti IRCG-a, osobito nakon što se njegov drugi mandat orijentirao prema ekonomskim reformama. Konkretno, glavni akteri iranskog bankarstva dobili su savjet da ne posluju s IRGC-ovim tvrtkama sve dok se njihovi holdinzi ne restrukturiraju ili privatiziraju. Iza toga se krije pokušaj Rohanija za umanjivanjem uloge IRGC-a u iranskom gospodarstvu. Umjerene političke snage smatraju da se IRGC trebao ograničiti na vojne i humanitarne dužnosti, a ne ulaziti u gospodarstvo gdje je dobio loš imidž u iranskoj javnosti. Često se i politički značaj IRGC-a povezuje s lošom transparentnošću i upravljanjem vidljivim u poduzetništvu.
Donald Trump kao i sve druge američke vlade, ne shvaćaju potrebe iranskog naroda i poziciju IRGC-a kakvu građani žele vidjeti. Svaka politika koja stvara gospodarske prepreke IRGC-u, međutim, istovremeno stvara poteškoće iranskom narodu, ako bi te sankcije bile usmjerene prema strateškim djelatnostima. Trump se tu ponaša suludo (kao da to nije slučaj u drugim pitanjima). Njegov zdrav poduzetnički razum zamijenjen je procionističkim ludilom pa sada ugrožava trgovačke i ulagačke odnose s Iranom za svoje i europske građane, te će dobiti najzad najgori imidž jednog američkog predsjednika, goreg čak od Georgea W Busha. Ne samo da Trump odbija Irancima dati gospodarske mogućnosti; svojim potezom šteti i navodnoj politici prema Iranu. Ako doista Trump želi pomoći demokratskom razvoju Irana (koji je demokratski najrazvijenija zemlja Bliskog istoka), onda neće dozvoliti IRGC-u veću mogućnost kritike i gospodarske djelatnosti. To je moguće samo ako podupre poduzetnički razvoj u Iranu, ne ako ga zaustavi. Osim, dakako, ako nije cijeli Trumpov stav prema Iranu jedno veliko mazanje očiju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
