Turska i Rusija postigli su dogovor za prestanak vatre u cijeloj Siriji kako bi završili sukob u toj zemlji. Plan je stupio na snagu u ponoć 28. na 29. prosinca, te traži prestanak neprijateljstava oružane oporbe i snaga lojalnih sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu. Prema turskoj medijskoj agenciji Anadolu, skupine koje i Ankara i Moskva smatraju terorističkima, a radi se o Džabhat Fatah al-Šamu i Daešu, nisu dio plana o prestanku vatre. Tursko-ruski dogovor dolazi nakon ograničenog sporazuma između dvije zemlje koji je omogućio povlačenje građana zarobljenih u području sjeverozapadnog Aleppa, gdje se nalaze pobunjenici. Ukoliko se održi plan o sveobuhvatnom prestanku vatre, u siječnju će započeti multilateralni mirovni pregovori u glavnom gradu Kazahstana Astani, što pospješuje prilike kraja tragičnog građanskog rata u Siriji.
Kako god išao taj tijek događaja, odnosi Turske i Rusije time nisu riješeni. Nije vjerojatno da će ruski predsjednik Vladimir Putin prihvatiti tampon zonu u sjevernoj Siriji pod utjecajem Turske. Kad je Turska započela Operaciju Eufratski štit 24. kolovoza, dva njezina cilja bila su odbacivanje Daeša od turske granice i sprječavanje Kurda da prijeđu na zapadnu obalu Eufrata. Drugi ciljevi nisu jasno iskazani, ali se mogu pročitati između redaka u mjesecima koji su uslijedili. Ankara želi spasiti oporbene skupine koje su stiješnjene u Aleppu, pružiti im zaštićenu zonu i spriječiti izbjeglice da prijeđu granicu i nađu se u Turskoj. Turci su također odlučni u nakani blokiranja kurdskog napredovanja s istoka prema zapadu, te ulasku u al-Bab, a najzad da uvjere Sjedinjene Američke Države da završe svoje partnerstvo s Kurdima u operaciji na Raku, posljednje veliko utočište terorista. Međutim, turska vojska, koja nije imala previše prepreka u osvajanju Džarablusa, al-Raija i Dabika, sada trpi velike gubitke u pristupu al-Babu. Poginulo je sveukupno 38 turskih vojnika, a samo 21. prosinca njih 16. Dvojica su oteta i nepotvrđeni podaci govore da ih je Daeš žive spalio.
Poginuli se sada smatraju šehidima, a svaka prava država treba šehide, rekao je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, kojega su u tim nakanama podržali i predvodnik oporbene kemalističke Republikanske narodne stranke Kemal Kilicdaroglu i tihi partner, šef Stranke nacionalističke akcije Devlet Bahceli. No, nedavna deklaraciju koju su potpisali Rusija, Iran i Turska u Moskvi može naštetiti ciljevima i veličini Operacije Eufratski štit, kao i turskoj politici prema Siriji. Vrlo je nevjerojatno da će Moskva prihvatiti novu tursku strategiju koja bi otežala sirijskoj vojsci i oslabljenom Bašaru al-Asadu pregovaranje za stolom. Putin je u izjavi za medije 23. prosinca rekao da će se Operacija Eufratski štit morati mijenjati ako će Rusija, Iran, Turska i Sirija sjesti za zajednički stol u Astani. Ali Turska jest dobila zeleno svijetlo za osvajanje al-Baba. Time se dala određena zadovoljština Turcima zbog gubitka interesa u Aleppu i odvajanja turske vojne logističke potpore za sirijske naoružane oporbene skupine. To će omogućiti Turskoj priliku da dobije pohvale zbog područja koje je oslobodila od Daeša, no pitanje je hoće li imati mogućnost da ih zadrži ili će Rusija zahtijevati da ta područja pređu pod kontrolu sirijske državne vojske.
Al-Bab na arapskom jeziku znači 'vrata', te je ime relativno malenog grada u provinciji Aleppo, kojih 40 kilometara sjeveroistočno od Aleppa i 30 kilometara južno od turske granice, s većinskim sunitskim muslimanskim arapskim stanovništvom. Strateški nezanimljiv grad je postao mjesto gdje su Turci doživjeli najviše žrtava. Ove poteškoće i manjak pomoći od koalicijskih partnera navela je Erdogana da optuži SAD-a i koaliciju za potporu terorističkim organizacijama. Govoreći na skupu u Ankari, Erdogan je rekao da su turske snage u al-Babu okružene sa sve četiri strane terorističkim Daešom, a da koalicija nažalost se ne drži svojih obećanja. Naveo je da Turska neće posustati i da se neće povlačiti. Potom je turski predsjednik rekao da ih SAD optužuje za podupiranje Daeša, a sada 'oni podupiru terorističke skupine uključujući Daeš, YPG i PYD. Sve je vrlo jasno. Imamo potvrđene dokaze, sa slikama, fotografijama i video sadržajem'.
Glasnogovornik State Departmenta Mark Toner je 27. prosinca rekao da se radi o besmislicama i da nema istinitog temelja. Kada je Toner dobio pitanje oko al-Baba i kritike da Amerikanci ne podupiru Tursku u toj operaciji, glasnogovornik je rekao da su američke snage podupirale turske napore uz granicu za čišćenje od Daeša, te da su u razgovorima o idućim mogućim koracima oko al-Baba, te da Amerika ne želi vidjeti Turke u al-Babu bez njihove potpore. Toner je izbjegavao odgovoriti izravno na većinu pitanja koja su doista važna. U vrlo nedavnoj prošlosti, turski koraci oko al-Baba proglašeni su nekoordiniranima i nekonstruktivnima. Amerikanci ne žele zapravo da Turci uđu u ovaj grad i ne žele da se riješi pitanje Daeša. Vjerovali ili ne u američku skrivenu potporu teroristima, SAD može sada računati samo na proboj kurdskih snaga ali i na proboj terorističkih skupina kako bi se povratila ravnoteža u američku korist. U vremenu između odlaska Obame i dolaska Trumpa Washington je uspio izgubiti većinu prednosti u Siriji. Sada, kada se očito sastavlja rusko-tursko-iranska koalicija mogu jedino dati neizravnu potporu zločinačkim sadistima nedavanjem pomoći turskim napadima.
Amerikanci nemaju značajnije izjave ni za Moskovski sporazum niti za pregovore o budućnosti Sirije koje je Putin najavio 16. prosinca i koji će se održavati u Kazahstanu. Moskva i Turska su prihvatile entuzijastičnu ponudu kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva koji je izrazio jaku potporu Putinovoj inicijativi. Kazahstan ima dugogodišnje strateško partnerstvo sa sirijskom vladom i svoju ulogu u medijaciji sukoba vidi u obliku koji neće naštetiti ruskim interesima u Siriji. Također, Nazarbajev je sklon marginaliziranju sirijske islamističke oporbe upravo stoga što su islamistički ekstremisti prepoznati kao najveća prijetnja kazahstanskoj sigurnosti i političkoj stabilnosti. Stoga jest dvojbeno kako bi Kazahstan ostao neutralan u svojoj medijaciji sukoba, ali valja istaknuti da se ovdje ne govori o pregovorima istosnažnih strana, već pregovorima vlasti s naoružanim pobunjenicima koji su više-manje potučeni pa stoga dolaze za pregovarački stol. Kazahstan ima svoje interese u Siriji, jer je državni energetski sektor i sigurnosne poveznice sa sirijskom vladom dio strateškog partnerstva koje je Nazarbajev sklopio u Damasku 2007. Putem Sirije i Asadove vlasti Nazarbajev je htio proširiti kazahstansku diplomatsku prisutnost na Bliskom istoku, osobito stoga što je Sirija sredozemna zemlja i ulaz na energetska tržišta Bliskog istoka. I dok su takve ideje trenutačno na čekanju, nakon što zavlada mir u Siriji i krene obnova, Kazahstan se nada oživjeti svoje ponude vezane za Arapski naftovod i plinovod. S obzirom da je Astana krenula u veće gospodarske suradnje s Iranom, Nazarbajevu je važno da prošijitska vlast ostane u Damasku, ili barem onakva vlast koja će imati veliko jamstvo Irana i Rusije. Uz to, Kazahstan će 2017. preuzeti dvogodišnje nestalno članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a, te će na međunarodnoj razini podupirati Putina, a istovremeno će održavati i bliske odnose s Turskom. S te strane, Kazahstan će imati i veću mogućnost uključenja raznih strana u rješavanje sirijskog sukoba, a među idejama jest i suradnja s Organizacijom za islamsku suradnju, koja bi mogla utišati ekstremističke težnje dijela sirijske islamističke scene. Stoga je uloga Kazahstana u razrješenju sirijske krize doista pozamašna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
