Puno je razloga zašto ruska invazija na Ukrajinu zaslužuje osudu, čak i kad se istima pribroje i legitimne ruske sigurnosne zabrinutosti. Rat u Ukrajini u krupni plan donio je ono najgore od rata - civilna stradavanja, opkoljene gradove, tešku evakuaciju, ratne zločine... Čak i neki koji su aktivno stvarali tzv. Narodne Republike u Donbasu, odbacujući pučističku vlast u Kijevu 2014., danas poručuju kako se ova strašna tragedija nije smjela dogoditi. Ali tako to biva s ratovima i zato valja uložiti baš svaki napor kako bi se iste spriječilo prije no što izbiju, jer kad izbiju... to je sunovrat koji će svakog dana izgledati sve strašnije i nehumanije.
Već smo ranije pisali o tome kako definitivno ne stoji da je ovaj rat bio neizbježan. Rusko vodstvo je odlučilo da će to biti taj trenutak i preostale alternative su odbacili kao gubitak vremena. Povrh toga rat je od prvog dana ukaljan (kao da se se rat agresije ikad može ne "ukaljati"!) ruskom nacionalističkom retorikom koja se kreće prema imperijalističkoj.
Ali unatoč tome, za realnije sagledavanje ovog sukoba, jednostavno se ne može reći da je ruska agresija na Ukrajinu "univerzalno osuđena" - osim ako se riječ "univerzalno" ne koristi samo za Zapad (što je pak određena vrsta supremacijskog imperijalizma sama po sebi).
Mnogi su se nadali da će Kina, poslovno-oportuno, okrenuti leđa Rusiji ili barem zahladiti odnose. Iako se kineski oprez može vidjeti i u ovom slučaju (a službeno se zauzima diplomatski stav u kojem se sve sukobljene strane pozivaju na pregovore što je prije moguće), do većeg razdvajanja između Pekinga i Moskve nije došlo. Tome zasigurno može biti "zahvalna" i američka politika prema Kini koja je zadnjih godina prešla u otvoreni antagonizam. Da su pak njihovi vanjskopolitički stratezi mudrije čekali, umjesto da su krenuli u određenu vrstu dvostrukog sraza protiv Rusije i Kine, danas su možda čak mogli računati na potpunu, pravu kinesku neutralnost. Ovako teško, jer i Rusiju i Kinu su pogurali prema neminovnom savezništvu čak i dok ove dvije velike sile nisu imale neku namjeru žuriti s time.
Znači svi osuđuju rusku agresiju na Ukrajinu osim Kine? Ne baš. Zapravo, kad izađemo iz okvira zapadnog svijeta, percepcija i tumačenje ovog rata naglo se mijenjaju. Naravno, te stvarnosti su sad vrlo nepopularne za pisanje u zapadnim medijima gdje se nastoji njegovati narativ o nepostojećem globalnom anti-ruskom konsenzusu.
Primjerice, imamo govor Mathu Joyini, UN ambasadorice Južnoafričke Republike koja je ranije ovog mjeseca u svom govoru pred Generalnom skupštinom istaknula veliku humanitarnu tragediju koja se događa u Ukrajini, ali je u isto vrijeme podsjetila na američke agresije, primjerice onu u Iraku.
Zločini takve magnitude ne zastarijevaju iz kolektivne svijesti svijeta, a zauzeti potpuno jednostrani stav prema ovom ratu moguće je samo ako se prema američkim invazijama počne prakticirati amnezija.
Neki to, čini se, uspješno i čine, kao primjerice bivša američka državna tajnica Condoleezza Rice, koja je bila u skupini glavnih "arhitekata" invazije na Irak, prije nekoliko dana u intervjuu za Fox News potvrdno kima glavom dok voditeljica ističe "kad napadnete suverenu zemlju to je ratni zločin" (referirajući se na ruski napad na Ukrajinu, jasno).
Tako je i George W. Bush uvaženi bivši predsjednik, skoro pa "dobri djedica", a ne čovjek pod čijim je vodstvom izginulo na stotine tisuća Iračana (a započeo je i 20 godina dugu invaziju i okupaciju Afganistana).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
