Stranka Građanski ugovor premijera Nikola Pašinijana pobijedila je 20. lipnja na prijevremenim parlamentarnim izborima u Armeniji. Prema cjelovitim, premda neslužbenim podacima, osvojili su 53,9 posto glasova, što im je omogućilo da samostalno formiraju vladu. Slijedio je Armenski blok na čelu s bivšim predsjednikom Robertom Kočarianom, koji je bio na vlasti deset godina između 1998. i 2008. godine a podržala ga je, između ostalih, stranka Dashnaktsutyun koja je dobila 21 posto glasova. Slijedi savez Imam čast, koji je formirala bivša vladajuća Republikanska stranka Armenije, s 5,2 posto, a Prosperitetna stranka Armenije oligarha Gagika Tsarukyana dobila je 3,9 posto glasova birača.
Prema zakonu koji predviđa da u parlamentu moraju biti zastupljena najmanje tri entiteta, prve tri skupine trebale bi dobiti mjesta u Narodnoj skupštini (iako savez Imam čast nije prešao izborni prag, koji iznosi 5 posto za stranke i 7 posto za blokove odnosno saveze). Odaziv je bio 49,4 posto. Armenski blok već je izjavio da su rezultati osporeni i najavio je da ih trenutno neće priznati. Izbori su protekli u nervoznoj atmosferi. Tužiteljstvo je primilo više od 300 dojava o raznim vrstama kršenja: pokušaji kupnje glasova, (ilegalna) kampanja na dan izbora, zastrašivanje birača itd; zabilježena su i dva slučaja uporabe vatrenog oružja. Pokrenuto je šest kaznenih predmeta, a u gotovo 150 slučajeva u tijeku je pretkrivični postupak.
Izbori su se održali više od sedam mjeseci nakon poraza u ratu s Azerbajdžanom u borbi za Gorski Karabah. Poraz je oslabio položaj Pašinijana i njegove skupine, ali oporba ga nije uspjela ukloniti s vlasti ni uličnim demonstracijama niti pritiskom iza kulisa. Oni koji su tražili njegovu ostavku bili su predsjednik Armen Sargsijan i armensko svećenstvo iz Armenske Apostolske crkve, uključujući Katolikosa Karekina II. Pašinjian je također uspio zaustaviti pokušaj vojnog puča (25. veljače skupina visokih časnika Glavnog stožera pozvala ga je da odmah podnese ostavku).
Prema anketama, on je i dalje ostao najpopularniji političar u zemlji, još uvijek uživajući potporu preko 33 posto ispitanika prema anketama u rano proljeće. Prema tim pokazateljima, drugi aktivisti mogli bi računati na manje od deset posto. Na ovo stanje utjecala je opća demoralizacija javnosti, ponižena porazom u ratu i umorna od trajne nestabilnosti, također one povezane s epidemijom COVID-19. Također je u korist premijera djelovalo dugotrajno ogorčenje prema prethodnoj eliti, povezanoj s takozvanim klanom Karabah i Republikanskom strankom Armenije, koju je posebno personificirao bivši predsjednik Serž Sargsijan. Prijetnja eskalacijom napetosti (uključujući nestabilnu situaciju na jugu zemlje i sve veće pokušaje Azerbajdžana da jednostrano razgraniči nacionalnu granicu) i strah ...
Prema zakonu koji predviđa da u parlamentu moraju biti zastupljena najmanje tri entiteta, prve tri skupine trebale bi dobiti mjesta u Narodnoj skupštini (iako savez Imam čast nije prešao izborni prag, koji iznosi 5 posto za stranke i 7 posto za blokove odnosno saveze). Odaziv je bio 49,4 posto. Armenski blok već je izjavio da su rezultati osporeni i najavio je da ih trenutno neće priznati. Izbori su protekli u nervoznoj atmosferi. Tužiteljstvo je primilo više od 300 dojava o raznim vrstama kršenja: pokušaji kupnje glasova, (ilegalna) kampanja na dan izbora, zastrašivanje birača itd; zabilježena su i dva slučaja uporabe vatrenog oružja. Pokrenuto je šest kaznenih predmeta, a u gotovo 150 slučajeva u tijeku je pretkrivični postupak.
Izbori su se održali više od sedam mjeseci nakon poraza u ratu s Azerbajdžanom u borbi za Gorski Karabah. Poraz je oslabio položaj Pašinijana i njegove skupine, ali oporba ga nije uspjela ukloniti s vlasti ni uličnim demonstracijama niti pritiskom iza kulisa. Oni koji su tražili njegovu ostavku bili su predsjednik Armen Sargsijan i armensko svećenstvo iz Armenske Apostolske crkve, uključujući Katolikosa Karekina II. Pašinjian je također uspio zaustaviti pokušaj vojnog puča (25. veljače skupina visokih časnika Glavnog stožera pozvala ga je da odmah podnese ostavku).
Prema anketama, on je i dalje ostao najpopularniji političar u zemlji, još uvijek uživajući potporu preko 33 posto ispitanika prema anketama u rano proljeće. Prema tim pokazateljima, drugi aktivisti mogli bi računati na manje od deset posto. Na ovo stanje utjecala je opća demoralizacija javnosti, ponižena porazom u ratu i umorna od trajne nestabilnosti, također one povezane s epidemijom COVID-19. Također je u korist premijera djelovalo dugotrajno ogorčenje prema prethodnoj eliti, povezanoj s takozvanim klanom Karabah i Republikanskom strankom Armenije, koju je posebno personificirao bivši predsjednik Serž Sargsijan. Prijetnja eskalacijom napetosti (uključujući nestabilnu situaciju na jugu zemlje i sve veće pokušaje Azerbajdžana da jednostrano razgraniči nacionalnu granicu) i strah ...
