Pandemijski sporazum WHO-a: Novo doba solidarnosti ili mehanizam kontrole? Racionalna kritika globalne zdravstvene agende dok su uspomene na lockdown i eliminaciju ljudskih prava još uvijek vrlo svježe
Pandemijski sporazum Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) potpisan je nakon trogodišnjih pregovora, a globalna zdravstvena zajednica u njemu vidi pokušaj da se iz dosadašnje pandemije COVID-19 izvuku konkretne pouke za budućnost. No, istodobno su se pojavila brojna pitanja o učinkovitosti i potencijalnim posljedicama ovog dokumenta. Najviše rasprave izaziva činjenica da SAD, pod vodstvom Donalda Trumpa, nije potpisnica, što je uvelike oslabilo percepciju o navodnom "jedinstvenom, globalnom frontu" protiv budućih pandemija. Za mnoge je upravo ovakav razvoj događaja dokaz da će sporazum možda ostati bez pravih instrumenata provedbe, jer "super-sila" više nije dio mehanizma koji se formalno treba ticati cijelog svijeta.
Zagovornici sporazuma ističu pozitivne pomake poput uspostave okvira za razmjenu patogenih materijala, razvoj učinkovitije globalne koordinacije te ideju pravednije raspodjele cjepiva i drugih medicinskih resursa u budućim zdravstvenim krizama. Prema dokumentu, države se obvezuju na suradnju s WHO-om u razdoblju prije i tijekom pandemije. Jedna od ključnih točaka je i nastojanje da se spriječe nastanci novih pandemija, primjerice kroz bolji nadzor zoonoza (prenošenja virusa sa životinja na ljude). Ideja je da se slična žarišta što prije identificiraju i izoliraju. Time bi se, tvrde zagovornici, lokalne krize puno rjeđe pretvarale u globalne katastrofe. Međutim, čitav projekt stoji na klimavim nogama ako velike države – poput SAD-a – odluče provoditi vlastite mjere, možda čak i neovisno o WHO-u.
S druge strane skeptici strahuju da bi ovakav sporazum mogao poslužiti kao dodatni instrument za nametanje restriktivnih mjera, uključujući nove "lockdown" postupke, koji su u prošloj pandemiji bili iznimno kontroverzni. Podsjetimo, tijekom pandemije COVID-19 svjedočili smo brzom uvođenju ograničenja kretanja, zatvaranju škola i poslovanja te obustavi mnogih ljudskih prava, uz snažan pritisak medija i vladajućih struktura na uspostavu jedinstvenog narativa. Nije stoga iznenađujuće da dio javnosti strahuje kako će se buduće karantene i mjere provoditi još brže, jer sada postoji međunarodni konsenzus o tome da su drastične intervencije "nužne" radi zaštite javnog zdravlja. U praksi, ostaje otvoreno pitanje koliko će takav konsenzus doista biti obvezujući ako neke članice budu radile po svome, osobito one s golemim utjecajem na globalnu politiku i gospodarstvo.
Mnogi stručnjaci upozoravaju da je nova pandemija zapravo tek pitanje vremena. U svijetu u kojem se ljudi i roba neprekidno kreću, rizik širenja patogena nikada nije bio veći. Sve naprednije biomedicinske tehnologije, ali i klimatske promjene te uništavanje staništa divljih životinja, samo dodatno pogoršavaju izglede da ćemo se opet suočiti s novom zarazom. Odgovor WHO-a, u obliku sporazuma, navodno barem pokušava stvoriti sustav ranog upozoravanja i međunarodne pomoći. Ipak, iskustvo s COVID-19 pokazalo je da ni najdetaljniji planovi ne znače puno ako ih se države ne pridržavaju ili ako se odluke s vrha zloupotrebljavaju u političke svrhe. Za neke je to samo dokaz da će se sporazum moći provesti samo onoliko koliko svaka država bude htjela – čime opet dolazimo do pitanja suvereniteta i političkih interesa.
Sukob "globalista" i "suverenista" postavlja se kao još jedno složeno političko uporište u priči o pandemijskom sporazumu. Globalisti vide u WHO-u i sličnim međunarodnim institucijama nužnog koordinatora, jer pandemije ne poznaju granice. Suverenisti, s druge strane, optužuju WHO za nametanje jedinstvenih, birokratskih rješenja koja ne uzimaju u obzir pojedinačne kontekste i mogu dodatno narušiti suverenitet država. Pozicija Trumpove Amerike ovdje je jasna – oni su se povukli i odustali od članstva u WHO-u, što mnogi oštro kritiziraju kao "sebičan potez". No treba se zapitati: što točno SAD gubi time što nije potpisnik sporazuma? Ukoliko nova pandemija zahvati svijet, gotovo je sigurno da će Washington reagirati, ali po vlastitom planu, a ne prema smjernicama WHO-a. To će možda dovesti do nedostatka koordinacije na svjetskoj razini, no s obzirom na američku ekonomsku i političku snagu, zapravo se može dogoditi da će njihovi modeli postati "de facto" smjernice i za druge – čak i bez formalnog mehanizma suradnje.
Tema je dodatno osjetljiva zbog pitanja obavezne ili "preporučene" vakcinacije. Dok dio znanstvene zajednice smatra da je proces testiranja cjepiva protiv COVID-19 bio u skladu s kriznim uvjetima, mnogi građani i dalje su skeptični jer su eksperimentalna cjepiva odobrena u puno kraćem roku nego što je uobičajeno. Iz WHO-a uvjeravaju da sporazum ne predviđa uvođenje obveznih cijepljenja na globalnoj razini, te da se nacionalne vlade same odlučuju za svoje strategije. Ipak, ostaje dojam da bi se potencijalnim novim pandemijskim mjerama ipak mogao pojačati pritisak na stanovništvo, ponajviše kroz društvenu stigmatizaciju i otežani pristup javnim uslugama za necijepljene.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
