Kao što jačaju veze Irana i Zapada, tako potiho Saudijska Arabija stvara saveze s Iranu susjednim zemljama. Posljednjih tjedana to se posebice osjeća u odnosu Rijada s Pakistanom. Odluka Pakistana da pristupi saudijskoj koaliciji zemalja koja je napala Jemen, odnedavno ima i svoju vojnu komponentu. Nedavni posjet pakistanskog premijera Navaza Šarifa Rijadu učvrstio je ovu odluku koju su Saudijci objeručke prihvatili. Naime, unatoč golemom trošenju na obranu, saudijski vojnici nemaju gotovo nikakvo iskustvo u borbi, pa je u cilju saudijskog dvora da članovi koalicije daju svoje vojnike i stručnu spremu.
U tom smislu je Pakistan vrlo vrijedan saveznik. Ima relativno dobro obučenu i profesionalnu vojsku. S druge strane, ima dugu blisku suradnju sa Saudijskom Arabijom i već ima iskustvo branjenja kuće Saud. S druge strane, Pakistan graniči s Iranom, i iako su pakistansko-iranski odnosi nategnuti, daleko su bolji od saudijsko-iranskih odnosa. To Pakistanu daje velik utjecaj u pogledu znanja i informacija o Iranu. No, Pakistan je ovisan o mnogim oblicima saudijske pomoći. Primjerice, kad je Pakistan 1998. izveo nuklearni pokus, dobio je međunarodne sankcije, ali je Saudijska Arabija spasila zemlju dajući joj naftu.
Od tada, Saudijci brinu o Pakistanu. Kad je Šarif posjetio Rijad početkom ožujka ove godine, došao se susresti s novim kraljem Salmanom i starim prijateljima na saudijskom kraljevskom dvoru. I sam doček Šarifa bio je kraljevski. Salman ga je dočekao na zračnoj luci, pokazujući time značaj koji Saudijci pridaju Pakistanu. Glavna tema razgovora bio je Iran, odnosno podrška Irana snagama u regionalnim sukobima, te pregovori P5+1 zemalja s Teheranom. Kralj je navodno zatražio od Šarifa da se Pakistan priključi saudijskoj koaliciji protiv Irana, posebice u Jemenu. Već tada je Salman inzistirao na dolasku pakistanskih vojnih trupa koje bi bile stacionirane na problematičnoj jugozapadnoj granici kraljevstva, gdje žive zajdijevski (šijitski) muslimani, povezani s Hutijevskim snagama u Jemenu.
U tom razdoblju, Šarif je odbio poslati trupe, ali je obećao blisku suradnju na polju protuterorističkih i vojnih aktivnosti. Pakistan je također odbio premjestiti svoje veleposlanstvo u Jemenu iz Sane u Aden, kao što su napravili Saudijci i druge zaljevske kraljevine, kako bi i fizički pokazali nespremnost za priznavanje Hutija u glavnom gradu. Kao razlog nevoljkosti slanja trupa, Šarif je istaknuo da je pakistanska vojska u stalnoj aktivnosti na granici s Indijom, kao i u borbi protiv pakistanskih talibana. Uz to, gotovo 20 posto Pakistana su šijiti, a sukobi u njihovim područjima su učestali posljednjih godina. Skupine poput Al-Kaide i Laškare Džangvi uništavaju šijitske džamije i škole, a susjedni Iran sve to promatra s podozrenjem.
Ovakva odluka dio je uobičajenog političkog profila Navaza Šarifa. Po prirodi vrlo oprezan čovjek, Šarif donosi odluke nakon dubokog promišljanja. Uvijek ostavlja otvorene opcije, te daje dokaze da će Pakistan uvijek ostati blizak saudijski saveznik. No, povijest Šarifovih odnosa sa zaljevskim zemljama ukazuje zašto je ipak popustio, te na kraju poslao svoje trupe. Na početku svog mandata 2014. Šarif je dobio 1,5 milijardi dolara 'prijateljske pomoći' od Saudijske Arabije, i iako nije javno izrazio potporu saudijskim regionalnim interesima, ipak je ova pomoć odigrala svoju ulogu. Ubrzo nakon toga u Islamabad je stigao katarski emir Šejh Tamin Bin Hamad Al-Tani, što je prvi posjet otkako je ovaj emir postao vladar Katara. U tom posjetu Al-Tani je nagovjestio milijarde dolara ulaganja u Pakistan, uključujući ulaganja u energiju, trgovinu, obranu i radnu snagu. Ubrzo nakon odlaska Al-Tanija, u Karači je stigao tanker s katarskim tekućim prirodnim plinom (LNG) oznanujući svijetu početak 22 milijarde dolara vrijednog posla. Pod tim dogovorom, Katar će Pakistanu dobavljati 500 milijuna kubičnih stopa LNG-a svaki dan u idućih 15 godina. Tek nakon ovih razmjena Saudijci su objavili nastanak koalicije i udar na Jemen, a Pakistan je ponovno kasnio s donošenjem odluka.
Razlog tog kašnjenja mogao bi biti navodni tajni dogovor između dvije zemlje koji uključuje nuklearnu suradnju. Saudijci su prilikom završetka političkih pregovora P5+1 s Iranom izjavili da, ako će se Iranu dopustiti da stvori nuklearno naoružanje, onda će i Rijad svojim kanalima stvoriti svoj nuklearni arsenal. Nije teško zaključiti da je najbliskija zemlja u tom smislu upravo Pakistan, čiji je premijer na sjednici vlade upozorio da će Pakistan pomoći u odgovoru na bilo koju prijetnju saudijskog integriteta.
Pakistanske oporbene stranke i pakistanska javnost pozvale su na svestranačku konferenciju kako bi se razgovaralo o pakistanskom učešću u akciji u Jemenu, a da se radi o doista ozbiljnoj temi dokazuje i da je Tehrike Insaf, politička partija Imrana Hana, obustavila višemjesečni bojkot parlamenta. Pakistanski parlament trebao bi odlučiti o ulozi koju bi Pakistan trebao imati u Jemenu. U parlamentu je oporba propitivala stavove vlade, posebice što znači da Pakistan treba braniti saudijski teritorijalni integritet, te je zatraženo da parlament bude upoznat sa svim detaljima pakistanske uloge, kao i da se za svaku odluku prvo pita parlament. Međutim, nakon dolaska Šarifa u parlament kako bi odgovorio na pitanja zastupnika, nastala je složena i intenzivna rasprava u kojima je bilo i odbijanja pakistanskog učešća u Jemenu, ali i međustanačkog dobacivanja i svađe vezane za domaću pakistansku stranačku elitu.
Među političkim strankama koje se protive pakistanskoj ulozi u Jemenu nalazi se sekularna i liberalna stranka Mutahida Kaumi, koja svoju potporu ima u južnoj luci Karačiju među Mohadžirima, etničkoj zajednici koja priča jezik urdu. Ima veliku potporu među pakistanskim odvjetnicima, te poziva na mirno i diplomatsko rješenje, upozoravajući da na istim načelima Pakistan može očekivati prijevremeni udar iz Indije ili iz Balučistana.
Stranka Imrana Hana također smatra da se Pakistan bori u tuđem ratu. Parlamentarna sjednica zapravo je bila pozornica za međusobna stranačka prepucavanja. Imran Han je poznati pakistanski političar koji je vodio protuvladine prosvjede tijekom većeg dijela 2014. godine. Šarifova vlada je pod teškom kritikom u zemlji zbog slave infrastrukture i loše sigurnosne stiuacije, a Hanova stranka upozorava da bi Pakistan trebao ostati striktno neutralan u pogledu sukoba na Bliskom istoku, upravo zbog bliskosti i sa Saudijskom Arabijom i s Iranom.
Vladajuće stranke i vjerske stranke podržale su odlazak vojnika u Jemen, opravdavajući taj potez kao pomoć braći Saudijcima. Kao kuriozitet, snažnu podršku pakistanskim trupama u Jemenu dalo je i Pakistansko hinudističko vijeće. U trenutku pisanja ovog članka, Pakistan još nije službeno poslao svoje trupe, iako postoje neki izvještaji da ima već poginulih pakistanskih vojnika na terenu.
Iako se čini da je parlamentarna rasprava udarac Šarifu, ona je zapravo i više nego dobrodošla za pakistanskog predsjednika vlade. Ukazujući na debatu u zemlji, Pakistan se može cjenkati sa Saudijcima, tražeći jaču financijsku pomoć, kao i vojnu opremljenost u vidu pomorske vojne opreme, zrakoplova i opreme za specijalne operacije. Uz prirodni plin i obećanje gospodarskog razvoja, Šarif može graditi dobru populističku podlogu za svoj politički uspjeh.
Ipak, ova bi odluka mogla koštati Pakistan više od političkog uspjeha ili neuspjeha njegovog premijera. U Pakistanu bjesne sukobi protiv raznih manjina, uključujući protiv šijita. Politika razmjene pakistanskih vojnika za saudijske petrodolare može dovesti zemlju u posve neprijateljske odnose s Iranom, što bi značilo da je Pakistan okružen neprijateljskim zemljama – od Indije, preko Irana do problematične granice s Afganistanom. Iran može sada uskratiti suradnju na svojoj granici s Pakistanom što bi dodatno pogoršalo teško stanje u Balučistanu (vidi: Nepoznanica na tromeđi Irana, Pakistana i Afganistana: Povijest ustanka u Balučistanu).
Ni vojna suradnja Pakistana i Saudijske Arabije nije novog datuma. U Saudijskoj Arabiji stacionirane su male pakistanske trupe, što se općenito stišavalo u javnosti, ali što nagovještava da 'ispod tepiha' postoji neki oblik sigurnosnog dogovora. Napokon, pakistanska vojska pomogla je Saudijcima dva puta: 1979., odmah nakon Islamske revolucije u Iranu, Pakistan je poslao svoje vojnike u Saudijsku Arabiju kako bi pomogli očuvanju reda i mira. Tadašnji pakistanski diktator Zia ul-Hak poslao je elitnu pakistansku brigadu, a tijekom jednog desetljeća nekih 40 tisuća Pakistanaca branilo je poredak u zemlji tadašnjeg kralja Fahda. Drugi puta su Pakistanci svoje vojnike poslali tijekom opsade Velike džamije u Meki.
Kao jedina ne-arapska zemlja koja pruža pomoć Saudijskoj Arabiji, Pakistan ima svoj renome iz razloga što je od svih arapskih zemalja vojno nadmoćniji. Pakistan je zapravo pružao vojnu pomoć i stručnost Saudijcima desetljećima. To je započelo pomoći izgradnje i obučavanja prvih zračnih snaga Saudijske Arabije u 1960.-ima. Zanimljivo je spomenuti da su upravo Pakistanci obučavali pilote koji su zaustavili pobunu u tadašnjem Južnom Jemenu 1969. Pakistanski inženjeri pomogli su u izgradnji fortifikacija na južnoj saudijskoj granici. I nisu samo pomagali Saudijcima. Sunitska monarhija Bahrein zaposlila je tisuće Pakistanaca u svojim sigurnosnim snagama kako bi zaustavila prosvjede šijitske većine u zemlji ( više: Zaboravljeni Bahrein još uvijek je tempirani domino koji može porušiti arapske režime u Zaljevu i pokrenuti povijesne promjene na Bliskom istoku). Kao semiotički izraz bahreinskog naroda, prosvjednici su počeli ispisivati prosvjedne poruke na arapskom, ali i na urdu jeziku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
