Više od 30 godina nakon završetka (prvog?) Hladnog rata može se reći kako postoji osjetna razlika u snagama postojećih blokova. Kao prvo, tu je blok koji je s iznenađujućom lakoćom preživio vlastitu egzistencijalnu krizu koja se nije niti dogodila, ali je trebala - NATO je osnovan s ciljem da bude savez demokratskih i kapitalističkih zemalja protiv sovjetskog socijalizma. NATO snage su pobijedile u Hladnom ratu i SSSR se raspao, ali NATO je nastavio postojati tražeći si stalno "nove misije" diljem svijeta. I sad, nakon tri desetljeća, NATO se zapravo vraća svojim osnovama, srazu s Rusijom.
U međuvremenu je NATO u svoj sastav integrirao i brojne zemlje koje su nekoć bile bivši europski socijalistički blok, uključujući i tri bivše sovjetske republike - Litvu, Latviju i Estoniju. Nadalje, većina zemalja koje su nekoć bile sastavni dio blokovski nesvrstane Jugoslavije danas su NATO članice.
Možemo slobodno reći kako je to danas sve prostor pod utjecajem i kontrolom Washingtona jer Washington de-facto upravlja NATO-om. A druga strana? Što je pod utjecajem i kontrolom Rusije? Puno manje toga.
Rusija je uspjela složiti post-hladnoratovsku vojnu alijansu bivših sovjetskih republika u sklopu CSTO bloka (Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti). No, u usporedbi s NATO-om ovaj blok ne izgleda nešto naročito moćno. Osim Rusije tu su Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan.
I dok se se NATO širi, CSTO se smanjuje. Naime, CSTO je već izgubio nekoliko članica - Azerbajdžan, Gruziju i Uzbekistan. Realno u tri "stana" koja su još uvijek u CSTO-u uvijek bi se mogao dogoditi neki iznenadni državni udar ili neka druga nestabilnost koja bi dovela do dodatnog napuštanja ove vojne organizacije pod ruskom kontrolom. I tko je onda ostao? Armenija je mala zemlja koja može jedino tražiti pomoć od Rusije, zbijena između dva neprijatelja - Turske i Azerbajdžana.
Realno Rusiji je ostala Bjelorusija, a i nju je mogla izgubiti u napetoj krizi koja je zahvatila tu zemlju prije dvije godine. Dio naroda se oštro pobunio protiv predsjednika Aleksandra Lukašenka i njegovog višedesetljetnog bivanja na vlasti. Optužili su ga da je ukrao izbore te su buknule velike demonstracije. U konačnici su iste poprilično splasnule, a moglo bi se reći da su opozicionari u Bjelorusiji imali peh jer se pobuna dogodila baš u američkoj izbornoj godini i nije se moglo očekivati da će dobiti neku veću političko-medijsku potporu u takvom trenutku.
Velike demonstracije su nestale (krenuo je i jači pritisak pandemije), a Lukašenko je uspio pohapsiti ili natjerati u egzil sve aktere za koje je smatrao da bi po njega mogli biti opasni. No, moglo je to ispasti i drugačije, mogla je Bjelorusija završiti s novim pro-zapadnim vodstvom. I gdje bi onda bila Rusija? Gdje bi bio CSTO? Ovaj vojni savez, koji ionako izgleda anemično u usporedbi s NATO-om, postao bi gotovo besmislen i bilo bi jasno da je to samo druga kulisa za Rusiju.
No, zbog aktualne krize oko Ukrajine i nekih drugih događanja pojedine stvari se počinju mijenjati. Naime, nemiri u Bjelorusiji neminovno su doveli do znatnog zbližavanja Moskve i Minska. Štoviše, Aleksandar Lukašenko, koji je niz godina bio popriličan skeptik prema ruskom utjecaju te je govorio kako Rusija želi zatrti bjeloruski identitet, jezik i kulturu, sad - kao i nekad sredinom 90-ih godina - ponovno otvoreno podržava integraciju Rusije i Bjelorusije u de-facto jednu zemlju (spominje se i spajanje institucija).
Zatim je nedavno uslijedio prvi konkretan test za novo rusko-bjelorusko savezništvo. Buknuo je "požar" u jednoj od CSTO članica - izbili su veliki nemiri u velikom Kazahstanu. Izgledalo je na trenutak da će doći do državnog udara, a najveći grad Almati izgledao je kao ratna zona. Kazahstanski predsjednik pozvao je CSTO savez u pomoć i Moskva je odmah organizirala akciju pozvavši bjelorusku vojsku da im se pridruže.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
