Daniel Ortega, predsjednik Nikaragve, sprema se postići podvig koji je uobičajen među diktatorima širom svijeta. Uvjerio se da je jedini sposoban voditi svoju zemlju dok ga smrt ne rastavi. Kako bi osigurao tu mogućnost, dogovorio je da se nitko drugi, koji bi mogao imati šanse za pobjedu, ne može kandidirati na nacionalnim izborima zakazanim za studeni. Silazak Nikaragve u novu rundu dugotrajne diktature - više od 40 godina nakon što su marksistički gerilci srušili 43-godišnju vladavinu obiteljske dinastije Somoza - teško da može doći do međunarodnih razina. Svijet je daleko više zabrinut za opasna rivalstva velikih sila, ustrajnu pandemiju i raširene ekonomske brige.
Nikaragva je zemlja sa 6,5 milijuna ljudi koja uglavnom proizvodi tekstil, kavu i ekonomske migrante. Za razliku od slučaja tijekom druge polovice 20. stoljeća, kada su nacionalnooslobodilački pokreti bili široko rasprostranjeni, Nikaragva sada nema politički utjecaj - okružena je osiromašenim, ali unatoč tome demokratiziranim susjedima u Srednjoj Americi. Ipak, Nikaragva služi kao udžbenički primjer dugotrajnog trenda: erozije izborne demokracije širom svijeta. Ortega je iskoristio stranačku dominaciju u vladinim institucijama kako bi stavio pravni pečat na njegovo slamanje neprijatelja. Kao što je to uobičajeno drugdje, fizička represija i prešućivanje kritičara prate ono što je zapravo ustavni puč.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, širenje demokratskih izbora pokazalo je novi nalet demokracije. Zemlje Varšavskog pakta i države Latinske Amerike kojima upravljaju vojne hunte - izuzev Kube - prihvatile su izmjenu moći kroz izbore. Neke su zemlje u istočnoj Aziji slijedile trend. U Africi je nekolicina ušla u demokratske redove odbacivši doživotne vođe, iako su drugi ostali i još uvijek ostaju ukorijenjeni. Kako su prolazila desetljeća, autokrati su izbore počeli pretvarati u ritual odvraćanja pažnje od vladavine jednog čovjeka. Kao primjer stoji Rusija, Bjelorusija, Turska, pa i Mađarska. Zbog toga ih se naziva neliberalnim demokracijama. Bivšim sovjetskim republikama u Srednjoj Aziji - Azerbajdžanom, Turkmenistanom, Uzbekistanom, Kazahstanom i Tadžikistanom - vladaju diktatori koji održavaju ukrasne izbore kako bi svojim režimima pružili privid sudjelovanja naroda. Od lipnja, pet afričkih šefova država na vlasti je više od 30 godina - u Ekvatorijalnoj Gvineji, Kamerunu, Republici Kongo, Ugandi i Eritreji. Više od pola tuceta drugih afričkih čelnika vladalo je barem desetljeće. Čini se da svaki put kad stari potencijal padne u Africi, drugi rade na osiguranju vlastite političke dugovječnosti. Primjerice, u Ugandi je predsjednik Yoweri Museveni (76) nagovorio parlament da ga pusti preko ustavne dobne granice od 75 godina. U siječnju je osvojio šesti mandat, te sada terorizira stanovništvo. Izlišno je uopće spominjati da je cijeli Zapad uključen u podržavanje nekih od najgorih diktatura na svijetu – onih kojima vladaju obiteljske rentijerske dinastije u zemljama Perzijskog zaljeva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.