Operom i komornom glazbom do uzvišenog stanja svijesti: Phillip Glass i njegova minimalistička genijalnost - ponavljajuće strukture kao ulaznica u drugu dimenziju

Netko je rekao da za ljude koji nikad u životu nisu probali halucinogene droge, a mnogi nemaju ni namjeru, glazba je možda jedina "supstanca" koja ih može dovesti do uzvišenog stanja svijesti. Kroz cijelo svoje postojanje okruženi smo glazbom i očito je to nešto što još od pamtivijeka "djeluje" na nas. Uvijek će ta poveznica između nas i glazbe ostati djelomično obavijena mistikom - kako je moguće da zvuk, organiziran i oblikovan, može izazvati takve emotivne reakcije? Postoje razne teorije, a dokazano je da slušanje glazbe koja nam godi dovodi do lučenja dopamina.

Jasno, teško da će bilo kakva glazba izazvati takvo stanje "uzvišene svijesti" (iako, kako kod koga). Moraju se poklopiti neki faktori. Gdje pronaći takvu glazbu? Koji izvođač? Koja vrsta? Sigurno ih ima jako puno, ali jedan kompozitor - kojeg se često naziva i jednim najutjecajnijih glazbenika 21. stoljeća (iako dobar dio njegovog opusa pripada prošlom stoljeću, barem vremenski, kreativno je možda već u 22.!) - jako se ističe ako smo odlučili upustiti se u potragu za glazbom koja će nas "odvesti" na putovanje kroz vrijeme, prostor... To je američki kompozitor po imenu Phillip Glass.

Glass stvara "klasičnu" glazbu, ali sa svojim prepoznatljivim potpisom. Mnogi će reći da je on, u glazbeno-stilskom smislu, minimalist, no čak i ako ta definicija stoji, njegova djela često se doimaju epskih proporcija!

Sam Glass za sebe kaže da je "kompozitor glazbe s ponavljajućim strukturama".

Napisao je 15-ak opera, brojna komorna djela, glazbu za kazalište i film, 14 simfonija, 9 skladbi za gudački kvartet... A još od 60-ih godina prakticira svojstveni minimalizam koji mu daje tako prepoznatljiv zvuk.

Kakav je to točno zvuk? Najčešće su to djela gdje se, kako je i sam opisao, ponavljaju određene glazbene konstrukcije uz popratne varijacije. Ponegdje je to, recimo to tako, suptilnije izraženo, a negdje je pak vrlo "intenzivno", možda čak i previše za nekog tko ga je tek počeo proučavati.

Kad slušamo klasiku uočit ćemo da se dionice rijetko ponavljaju što tipično "klasično" glazbeno djelo više čini jednom dugačkom pričom koja ima svoje segmente, scene, slike... za razliku od današnje glazbe koja naglasak stavlja na ponavljanje, bilo ritma kroz strofe, bilo refrena... Ponavljanje kod Glassa pak ima za cilj izazvati određenu reakciju kod slušatelja. Te dugo ponavljanje dionice dovode vas u stanje sve većeg i većeg fokusa. Kao da gledate koncentrirano u neku sliku - nakon određenog vremena vaš mozak će već početi s davanjem dodatnih svojstava toj slici, kao da nastoji "prodrijeti" u nju, dešifrirati njene najsitnije detalje... To je učinak i Glassovih kompozicija (zato preporučam, ako je ikako moguće, slušanje putem slušalica - i samo slušanje, bez da radite nešto treće u međuvremenu).

Rođen je 31. sij...