Prosvjednici koji su započeli sa okupacijom Wall Streeta prije samo 2 tjedna daleko su dogurali.
Mediji više nemaju mogućnosti ignorirati stanje na terenu. Bar što se medijskog izvještavanja tiče, prosvjedi su "prešli Rubikon".
Neće ovo biti obljetnica Oktobarske revolucije, ali neke značajne promjene mogle bi se uvesti u američku svakodnevnicu. Amerikanci nisu ni Arapi ni Europljani. Pojam masovnog prosvjeda za prosječnog Amerikanca je smislen koliko i britanski humor.
Ipak, vrag je odnio šalu. Do jučer smo gledali scene kompletnih obitelji koje su završile na ulici, no to im nije skinulo tipični američki osmijeh s lica. Sve je to normalno... pa predsjednik je rekao da je to samo jedan kratki period. Ne brinemo, već idući mjesec se vraćamo na posao. Ništa od toga, mjeseci prolaze, a administracija u Washingtonu mari za svoje građane koliko i Ivo Josipović za rock n roll. Svo "marenje" koje imaju na raspolaganju odlazi isključivo u pravcu njihovih benefaktora.
Što iz imitacije što iz čiste potrebe, mladi Amerikanci počelo su ono što su trebali već davno. Nažalost i njih muči identičan problem koji je mučio i Tunižane, Egipćane, Zagrepčane i Španjolce. Recimo da su jedino Grci iznimka ovog zeznutog pravila. Prosvjednici obiluju energijom, željom i strašću. Ali i kada dosegnu kritičnu masu (ovdje izbaci Zagreb iz gornje liste) dolaze u pat poziciju i nemaju konkretne ideje što napraviti dalje. Možemo stoga komotno uvesti novi termin – "revolucionarna tragedija".
Uzmimo Egip...
Neće ovo biti obljetnica Oktobarske revolucije, ali neke značajne promjene mogle bi se uvesti u američku svakodnevnicu. Amerikanci nisu ni Arapi ni Europljani. Pojam masovnog prosvjeda za prosječnog Amerikanca je smislen koliko i britanski humor.
Ipak, vrag je odnio šalu. Do jučer smo gledali scene kompletnih obitelji koje su završile na ulici, no to im nije skinulo tipični američki osmijeh s lica. Sve je to normalno... pa predsjednik je rekao da je to samo jedan kratki period. Ne brinemo, već idući mjesec se vraćamo na posao. Ništa od toga, mjeseci prolaze, a administracija u Washingtonu mari za svoje građane koliko i Ivo Josipović za rock n roll. Svo "marenje" koje imaju na raspolaganju odlazi isključivo u pravcu njihovih benefaktora.
Što iz imitacije što iz čiste potrebe, mladi Amerikanci počelo su ono što su trebali već davno. Nažalost i njih muči identičan problem koji je mučio i Tunižane, Egipćane, Zagrepčane i Španjolce. Recimo da su jedino Grci iznimka ovog zeznutog pravila. Prosvjednici obiluju energijom, željom i strašću. Ali i kada dosegnu kritičnu masu (ovdje izbaci Zagreb iz gornje liste) dolaze u pat poziciju i nemaju konkretne ideje što napraviti dalje. Možemo stoga komotno uvesti novi termin – "revolucionarna tragedija".
Uzmimo Egip...
