Američki Kongres je izbjegao postaviti predsjedniku Obami ključna pitanja vezano za američku potporu ofenzive na Tikrit. Prvo, zašto je plan organiziranja i naoružanja sunitskih plemena za borbu protiv ISIL-a u svojim područjima toliko kasnio, te zašto je toliko ograničen samo na dijelove sunitskih regija u Iraku. Drugo, kako to da je Kongres prešutno prihvatio da Iran, koji sam priznaje da širi svoj utjecaj u Iraku, odjednom postane inkluzivna sila koja dijeli javne pohvale američkog načelnika zbora oružanih snaga generala Martina Dempseyja. Ofenziva na Tikrit, koja je glasno obznanjena cijelom svijetu, postala je odrazom približavanja Irana i zapadnog svijeta. Ne radi se o prvoj takvoj suradnji iranske i američke vojske. Naime, Iranci su davali ključne obavještajne podatke za ostvarivanje misije SAD-a i NATO-a u Afganistanu, a isto su namjeravali odraditi u Iraku. Međutim, i u jednom i u drugim slučaju, Amerikanci su iznevjerili iranska očekivanja, pa se iranski čimbenik na terenu izokrenuo. Danas je iračka izgradnja nacionalnog jedinstva ostvariva samo pod iranskim utjecajem, kao najvećeg čimbenika stabilnosti u široj regiji.
Tikrit je rodni grad bivšeg iračkog diktatora Sadama Huseina. Grad je pao u ruke ISIL-a u srpnju 2014. Operacija pokrenuta u ožujku ove godine prvi je veliki pokušaj iračke vojske, šijitskih brigada i specijalnih iranskih brigada zauzimanja grada. Tako u napadu sudjeluju pješadija, zračne snage i specijalne snage oružanih snaga Iračkih sigurnosnih snaga, te iračka Federalna policija. Mobiliziran je i narod s terena. Uz njih se bori nekoliko šijitskih milicija (Asaib Ahl Al-Hak, Kataib Hezbolah, Badr brigade, Horasani brigade, Kataib al-Imam Ali, Kataib Sajid al-Šuhada i Mirovne brigade). Uz to, ovoj koaliciji snaga prirodne su i milicije nekih sunitskih plemena. Iz Irana su stigle i snage Kuds, koje vodi popularni vođa ove specijalne jedinica unutar Revolucionarne garde Gasem Solejmani. SAD načelno podržavaju ovu akciju, iako su izostali prateći zračni napadi. U međuvremenu, narod Mosula, jednog od središta sunitske pobune i ISIL-a, grade rovove i zidove oko grada očekujući veliku bitku.
Napad na Tikrit, međutim, nikako neće omogućiti sunitskim vođama da vjeruju iračko-iranskim snagama. Kako je već pisano (vidi:Analiza strateške igre na Bliskom istoku: Suniti - ključ novog Iraka), suniti su ključ razbijanja ISIL-ovih snaga, a njihovo približavanje Bagdadu je moguće samo pod uvjetima istovjetnosti u odnosima s Kurdima i arapskim šijitima. Radi se o nepoštenom stavu, jer su kao manjina uzurpirali vlast od početka stvaranja Iraka, uz svesrdnu britansku pomoć. Ipak, sunitska je strana u Iraku vrlo značajna, te je za učinkovito djelovanje države potrebna njihova suglasnost.
Istovremeno s vojnim ofenzivama na terenu, koje su zasada svoj uspjeh postigle u oslobađanju sela oko Tikrita, dobivanja podrške lokalnih sunitskih plemena i okruživanju gradova, teku pregovori o nacionalnom pomirenju u Iraku. Zadnji takav poziv uputio je irački potpredsjednik Ijad Alavi, početkom ožujka, koji je izrazio nadu da će prava pomirba uključiti sve one stranke, koje nemaju iračku krv na svojim rukama. Isti poziv je upućen neprekidno od strane različitih političkih, intelektualnih, vjerskih vođa još od 2003. Problem takvog poziva jest proizvoljno određivanje tko može, a tko ne može biti uključen u pomirbu.
U ranim danima nakon američke ofenzive na Irak, pomirba se mogla lako postići. Iračani su bili podijeljeni na političke, vojne i obavještajne snage baatista s jedne strane i ostatak iračkog naroda s druge, te je osim predvodnika represivnog režima, bilo moguće sagraditi novo iračko društvo reintegriranjem baatista. Ali, niti jedna politička stranka koja je nastala u tim ranim fazama nove iračke državnosti, nije na umu imala stvaranje učinkovitog programa nacionalne pomirbe, a SAD su briljantno neuspjele da nametnu takav okvir međuiračke suradnje. Umjesto toga, SAD su dozvolile da se na terenu organiziraju oružane sunitske i šijitske skupine, s što većom kurdskom samostalnošću. Oni su se počeli organizirati protiv američke okupacije, priključili u svoje redove bivše vojnike i sigurnosne časnike Sadamovog režima, a istovremeno su se na terenu počele naoružavati salafističke skupine i al-Kaida. Uvidjevši da stanje prijeti eskalaciji oružanih skupina, iračke političke stranke počele su razmišljati o okviru nacionalnog pomirenja, ali ovog puta među naoružanim snagama, kojima su se pridružili i irački pešmerge.
Od tada pokušano je nekoliko metoda tranzicijske pravde, ali bez uspjeha. Rezultati su se brojali samo u nastajanju novih naoružanih skupina, novih bitaka i rušenja iračkih gradova i sela, te zbrajanju žrtava. Nakon što je ISIL preuzeo velike prostore sunitskog Iraka, koncept nacionalne pomirbe postao je složenijim nego ikad prije. Sada taj proces više nije ograničen na procedure, međunarodne konferencije i vladine rezolucije koje se tiču stanja zatečenog 2003., ili 2006., kad su suniti prihvatili koalicijsku vlast, da bi se ubrzo razočarali. Svaka pomirba sada zahtjeva početak pregovora na temelju stanja 2015. Od iračkih se političkih, posebice vladajućih, stranaka očekuje odgovor na pitanje kako će se odnositi prema onome što ostane nakon ISIL-a. Stotine tisuća ljudi su pod vlašću terorističke skupine, a deseti tisuća ljudi dio su vojnih ili civilnih ustanova koje je ISIL osnovao na svom području, posebice nakon što iračka vlada prije toga nije uspostavila iste institucije. Prvog dana ožujka irački predsjednik parlamenta Salim al-Džuburi izjavio je da su vrata pomirbe otvorena svima osim onima koji su surađivali s ISIL-om. Irački politički krugovi morati će odgovoriti koje će legalne definicije biti dostatne da odrede one koji su surađivali s ISIL-om, kako bi uopće mogli integrirati nevine ljude u proces pomirbe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.