U svojoj dugačkoj vladavini Josif Staljin je neprikosnoveno upravljao Sovjetskim Savezom od kasnih 1920-ih sve do svoje smrti 1953. U tom periodu bilo je puno uspona i padova, boljih i lošijih dana, izvanrednih postignuća i krvavih nedjela i čistki, ali razdoblje Drugog svjetskog rata je posebno. Tada su Sovjetski Savez i njegov vođa bili ključni i presudni akteri u najkrvavijem sukobu u povijesti čovječanstva koji je odredio tijek povijesti do današnjih dana. Premda su Staljin i njegov SSSR prvu trećinu rata bili svojevrsni suradnici i partneri Trećeg Reicha, od lipnja 1941. do svibnja 1945. bili su ključni protagonisti otpora Hitlerovom ratnom stroju. Definitivno, Staljinov SSSR je najviše doprinio pobjedi savezničke koalicije. Uloga Staljina kao vrhovnog zapovjednika Crvene armija bila je neizostavna i najvažnija u sovjetskom ratnom naporu.
U 3.15 sati 22. lipnja 1941., njemačka vojska je prešla rijeku Bug započevši invaziju na SSSR, napavši Crvenu armiju koja je dobila strogu Staljinovu naredbu da ne odgovara na provokacije. Ta diktatorova odluka pogoršala je neke prethodne njegove odluke. Najveći Staljinov propust bilo je slijepo vjerovanje da Treći Reich neće napasti Rusiju 1941. Uz to, Staljinova vojna strategija zasnivala se na ideji da će ako neka sila napadne SSSR granične jedinice zadržati i ometati napadačke snage dok se Crvena armija mobilizira, koncentrira te napadne neprijatelja i potisne ga natrag na njegovo tlo. No takva se strategija raspala za samo nekoliko sati nakon početka Operacije Barbarossa. Iznenadni njemački napad potpuno je zbunio sovjetske trupe. Greška je bila i odluka da se nakon sovjetskih teritorijalnih proširenja 1939.-1940. nisu gradila nova obrambena utvrđenja na novim granicama. Također, tvornice oružja i materijala nisu premještene iz zapadnih dijelova države iza Urala.
Georgij Žukov je alarmirao Staljina o početku Operacije Barbarossa u 3.25 sati ujutro 22. lipnja, 10 minuta nakon početka operacije. Staljin je bio u strahovitom šoku. Još uvijek nastojeći se uvjeriti da Nijemci provode samo "provokativne akcije" zabranio je odgovaranje na napad koje je zatražio zapovjednik Pavlov. Tek u 6.30 h odobrio je uzvraćanje. Ostatak dana Staljin je pomno vijećao sa svojim političkim i vojnim vođama, dok je Kremlj počeo shvaćati opseg katastrofe. Iz Moskve su izbezumljeno slali sovjetskim armijama pozive da krenu u napad koji će paralizirati neprijatelja i otjerati ga natrag preko granice, ali su ti pozivi bili besmisleni. Kad bi sovjetske armije pokušale stati, napadačke su ih jedinice opkoljavale u velikim kliještima i izbacivale iz stroja.
Staljin tjednima nije bio u dodiru s vojnom stvarnošću nakon početka rata. Ne zato što je izgubio dodir sa stvarnošću kako je tvrdio Nikita Hruščov u godinama destaljinizacije već zato što je užurbano i neprestano radio. U prvom tjednu nakon njemačkog napada psovao je suradnike i generale i prijetio im. Ipak nedvojbeno je vodio glavnu riječ i upravljao situacijom. U dnevniku njegova ureda registriran je beskonačni niz posjetitelja i savjetovanja: 22. lipnja zavedeno je 29 sastanaka od 5.45 h ujutro kad je objavljena vijest o njemačkom napadu, do 16.45 h popodne. Sljedećeg dana sastanci su počeli u 3 ujutro i trajali do gotovo dva sata sljedećeg jutra. Sljedeća tri dana sastanci i razgovori trajali su sve do 23.30 h ili 24 sata. Staljinov ispijen i napet izgled nije bio rezultat živčanog sloma nego prekomjernog očajničkog i neobuzdanog rada.
Nakon pada Minska, u nedjelju 29. lipnja otišao je u svoju daču izvan Moskve i ostao ondje do ponedjeljka pišući govor za sovjetski narod i pripremajući dvije važne direktive o sovjetskim ratnim zadaćama. Prvog srpnja vratio se u Kremlj kao predsjedatelj novoosnovanog Državnog komiteta za obranu (GKO), uspostavljenog zakonom dan prije. Mali "ratni kabinet" imao je isprva još četiri člana - to su bili Molotov, Maljenkov, Berija i Vorošilov, ali je glavnu riječ u odlučivanju imao Staljin. Komitetu su odobrena "potpuna ovlaštenja", premda je Staljin već uglavnom imao takve ovlasti. Komitet je gazio preko ustaljenih birokratskih i komesarskih postupaka te poticao izvanredan stupanj improvizacije i fleksibilnosti sve dotle dok su ga njegovi opunomoćenici neposredno izvještavali o svojim djelatnostima. Nije bilo radnog vremena. Članovi GKO-a na čelu sa Staljinom mogli su donositi odluke na licu mjesta.
Staljin je napokon 3. srpnja prekinuo šutnju i obratio se prestrašenoj i zbunjenoj naciji. U slavnom govoru izjavio je u radijskoj emisiji za stanovništvo kako se sovjetska država "uhvatila u smrtni koštac s najopakijim i najpodmuklijim neprijateljem", to nije "obični rat", naglasio je, nego borba na život i smrt. Govorio je sporo, zamuckujući, bezbojnim, bezizražajnim glasom. Nije bilo spektakularnih fraza. Diktator nije imao namjeru reći svojem narodu istinu. Dobar dio govora sastojao mu se od super optimističkih i lažnih tvrdnji poput one da su "najbolje divizije neprijatelja već uništene na bojnom polju" iako on i dalje napreduje. Opravdavao je svoj pakt s Hitlerom, te priznao Nijemcima prednost iznenađenja napadom ali dodao je da od toga neće imati dugo koristi. "Neprijatelj je okrutan i nesmiljen. On bi se htio dočepati naše zemlje koja je natopljena našim znojem; htio bi prigrabiti naše žito i naš petrolej, djela naših ruku, našega truda... On bi htio ponovo uvesti vladavinu veleposjednika, restaurirati carizam... germanizirati "narode SSSR-a"), pretvoriti ih u robove njemačkih prinčeva i baruna." "To je (za sovjetski narod) pitanje života ili smrti." "Sovjetski narod... mora odbaciti svaku i najmanju popustljivost... Nema milosti za neprijatelja... U našim redovima nema mjesta plačljivcima i kukavicama, ljudima koji šire paniku, dezerterima..." Staljin je pozvao na evakuaciju ljudi i materijala tamo gdje to bude potrebno a u pozadini je pozvao na pokretanje partizanskog rata. Veliki domovinski rat pod Staljinovom rukovodstvom mogao je i službeno započeti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
