U svojoj dugačkoj vladavini Josif Staljin je neprikosnoveno upravljao Sovjetskim Savezom od kasnih 1920-ih sve do svoje smrti 1953. U tom periodu bilo je puno uspona i padova, boljih i lošijih dana, izvanrednih postignuća i krvavih nedjela i čistki, ali razdoblje Drugog svjetskog rata je posebno. Tada su Sovjetski Savez i njegov vođa bili ključni i presudni akteri u najkrvavijem sukobu u povijesti čovječanstva koji je odredio tijek povijesti do današnjih dana. Premda su Staljin i njegov SSSR prvu trećinu rata bili svojevrsni suradnici i partneri Trećeg Reicha, od lipnja 1941. do svibnja 1945. bili su ključni protagonisti otpora Hitlerovom ratnom stroju. Definitivno, Staljinov SSSR je najviše doprinio pobjedi savezničke koalicije. Uloga Staljina kao vrhovnog zapovjednika Crvene armija bila je neizostavna i najvažnija u sovjetskom ratnom naporu.
U 3.15 sati 22. lipnja 1941., njemačka vojska je prešla rijeku Bug započevši invaziju na SSSR, napavši Crvenu armiju koja je dobila strogu Staljinovu naredbu da ne odgovara na provokacije. Ta diktatorova odluka pogoršala je neke prethodne njegove odluke. Najveći Staljinov propust bilo je slijepo vjerovanje da Treći Reich neće napasti Rusiju 1941. Uz to, Staljinova vojna strategija zasnivala se na ideji da će ako neka sila napadne SSSR granične jedinice zadržati i ometati napadačke snage dok se Crvena armija mobilizira, koncentrira te napadne neprijatelja i potisne ga natrag na njegovo tlo. No takva se strategija raspala za samo nekoliko sati nakon početka Operacije Barbarossa. Iznenadni njemački napad potpuno je zbunio sovjetske trupe. Greška je bila i odluka da se nakon sovjetskih teritorijalnih proširenja 1939.-1940. nisu gradila nova obrambena utvrđenja na novim granicama. Također, tvornice oružja i materijala nisu premještene iz zapadnih dijelova države iza Urala.
Georgij Žukov je alarmirao Staljina o početku Operacije Barbarossa u 3.25 sati ujutro 22. lipnja, 10 minuta nakon početka operacije. Staljin je bio u strahovitom šoku. Još uvijek nastojeći se uvjeriti da Nijemci provode samo "provokativne akcije" zabranio je odgovaranje na napad koje je zatražio zapovjednik Pavlov. Tek u 6.30 h odobrio je uzvraćanje. Ostatak dana Staljin je pomno vijećao sa svojim političkim i vojnim vođama, dok je Kremlj počeo shvaćati opseg katastrofe. Iz Moskve su izbezumljeno slali sovjetskim armijama pozive da krenu u napad koji će paralizirati neprijatelja i otjerati ga natrag preko granice, ali su ti pozivi bili besmisleni. Kad bi sovjetske armije pokušale stati, napadačke su ih jedinice opkoljavale u velikim kliještima i izbacivale iz stroja.
Staljin tjednima nije bio u dodiru s vojnom stvarnošću nakon početka rata. Ne zato što je izgubio dodir sa stvarnošću kako je tvrdio Nikita Hruščov u godinama destaljinizacije već zato što je užurbano i neprestano radio. U prvom tjednu nakon njemačkog napada psovao je suradnike i generale i prijetio im. Ipak nedvojbeno je vodio glavnu riječ i upravljao situacijom. U dnevniku njegova ureda registriran je beskonačni niz posjetitelja i savjetovanja: 22. lipnja zavedeno je 29 sastanaka od 5.45 h ujutro kad je objavljena vijest o njemačkom napadu, do 16.45 h popodne. Sljedećeg dana sastanci su počeli u 3 ujutro i trajali do gotovo dva sata sljedećeg jutra. Sljedeća tri dana sastanci i razgovori trajali su sve do 23.30 h ili 24 sata. Staljinov ispijen i napet izgled nije bio rezultat živčanog sloma nego prekomjernog očajničkog i neobuzdanog rada.
Nakon pada Minska, u nedjelju 29. lipnja otišao je u svoju daču izvan Moskve i ostao ondje do ponedjeljka pišući govor za sovjetski narod i pripremajući dvije važne direktive o sovjetskim ratnim zadaćama. Prvog srpnja vratio se u Kremlj kao predsjedatelj novoosnovanog Državnog komiteta za obranu (GKO), uspostavljenog zakonom dan prije. Mali "ratni kabinet" imao je isprva još četiri člana - to su bili Molotov, Maljenkov, Berija i Vorošilov, ali je glavnu riječ u odlučivanju imao Staljin. Komitetu su odobrena "potpuna ovlaštenja", premda je Staljin već uglavnom imao takve ovlasti. Komitet je gazio preko ustaljenih birokratskih i komesarskih postupaka te poticao izvanredan stupanj improvizacije i fleksibilnosti sve dotle dok su ga njegovi opunomoćenici neposredno izvještavali o svojim djelatnostima. Nije bilo radnog vremena. Članovi GKO-a na čelu sa Staljinom mogli su donositi odluke na licu mjesta.
Staljin je napokon 3. srpnja prekinuo šutnju i obratio se prestrašenoj i zbunjenoj naciji. U slavnom govoru izjavio je u radijskoj emisiji za stanovništvo kako se sovjetska država "uhvatila u smrtni koštac s najopakijim i najpodmuklijim neprijateljem", to nije "obični rat", naglasio je, nego borba na život i smrt. Govorio je sporo, zamuckujući, bezbojnim, bezizražajnim glasom. Nije bilo spektakularnih fraza. Diktator nije imao namjeru reći svojem narodu istinu. Dobar dio govora sastojao mu se od super optimističkih i lažnih tvrdnji poput one da su "najbolje divizije neprijatelja već uništene na bojnom polju" iako on i dalje napreduje. Opravdavao je svoj pakt s Hitlerom, te priznao Nijemcima prednost iznenađenja napadom ali dodao je da od toga neće imati dugo koristi. "Neprijatelj je okrutan i nesmiljen. On bi se htio dočepati naše zemlje koja je natopljena našim znojem; htio bi prigrabiti naše žito i naš petrolej, djela naših ruku, našega truda... On bi htio ponovo uvesti vladavinu veleposjednika, restaurirati carizam... germanizirati "narode SSSR-a"), pretvoriti ih u robove njemačkih prinčeva i baruna." "To je (za sovjetski narod) pitanje života ili smrti." "Sovjetski narod... mora odbaciti svaku i najmanju popustljivost... Nema milosti za neprijatelja... U našim redovima nema mjesta plačljivcima i kukavicama, ljudima koji šire paniku, dezerterima..." Staljin je pozvao na evakuaciju ljudi i materijala tamo gdje to bude potrebno a u pozadini je pozvao na pokretanje partizanskog rata. Veliki domovinski rat pod Staljinovom rukovodstvom mogao je i službeno započeti.
Unatoč svim pogrešnim prosudbama Staljin nije Barbarossu dočekao nespremno. Solidno je naoružao zemlju i reorganizirao vojsku. Njegov vojnički duh usprkos privrženosti ofenzivnoj strategiji bio je pragmatičan nakon što je započeo rat. Znao je da se može osloniti na golemost ruskog prostora i na surovu rusku klimu. Sada nitko nije mogao osporiti njegovo rukovodstvo. Ostvario je jedinstvo zapovjedništva.
U prvim mjesecima rata Staljin je uporno tražio da Crvena armija stane i bori se ili da krene u protunapad premda je imalo više operativnog smisla povući se na položaj(e) kojeg je bilo lakše braniti. Načelnik glavnog stožera Žukov otpušten je jer je predlagao napuštanje teritorija i povlačenje, te ukopavanje i konsolidaciju položaja. Staljin je odmah nakon početka njemačke invazije sam preuzeo vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga te pretvorio svoj ured u Kremlju u središte sovjetskih ratnih operacija, ali su njegovo vojničko neiskustvo i uobičajeno nepovjerenje u vojne zapovjednike samo još otežali ionako tešku situaciju.
Njemačke snage iz Armijske grupe Centar 30. rujna su krenule u završni napad na Moskvu a većina vlade je evakuirana u Kujbišev. Dok je Hitler likovao u Berlinu, Staljin se suočavao s teškim izborom. Koliko je poznato Staljin nije bio hrabra ličnost. Odluka da ostane u Moskvi kad su njemačke oklopne jedinice, koje nitko nije mogao zaustaviti cijelog ljeta i jeseni, doprle na samo 130 km od prijestolnice, izložila je Staljina velikoj opasnosti. U dijelu gradskog stanovništva zavladala je panika, tisuće su pobjegle, drugi su pljačkali trgovine ili stanove onih koji su pobjegli. Dim i vatra od njemačkih zračnih napada miješali su se s dimom i vatrom brojnih lomača na kojima su se spaljivali državni dokumenti kako ne bi pali u neprijateljske ruke. No tisuće Moskovljana pohitale su na ulice i zahtijevali od vlasti čvrst otpor. U prijestolnici je 19. listopada uvedeno opsadno stanje. Istoga je dana Staljin donio povijesnu odluku da će ostati u Kremlju što god se dogodilo, možda potaknut primjerom običnih ljudi.
Nekoliko dana prije te odluke Staljin je imenovao Žukova zapovjednikom obrambenih položaja ispred prijestolnice. Na obljetnicu Oktobarske revolucije 7. studenog na moskovskom Crvenom trgu održana je velika vojna parada dok su Nijemci bili na pragu Moskve. To je bila jedna od najboljih Staljinovih odluka. Postrojbe koje su sudjelovale u mimohodu nakon prolaska Crvenim trgom produžavale su izravno na bojišnicu, a s počasnog mjesta na Lenjinovom mauzoleju pozdravljao ih je Staljin. Time je podigao borbeni moral branitelja Moskve i cijelog naroda.
Između Moskve i Nijemaca stajalo je samo 90 000 umornih i slabije opremljenih vojnika. Žukov je uspio skupiti dovoljno postrojbi da organizira kružnu obranu grada dok ne stignu sovjetska pojačanja s Dalekog istoka. Linija se jedva održala a zatim su sovjetske snage 5. prosinca krenule u protuofenzivu i odbacile iscrpljene i promrzle njemačke trupe dovoljno daleko i na trenutak odvratile opasnost od prijestolnice. Time su konačno stvoreni uvjeti za rat iscrpljivanja i spriječena je brza njemačka pobjeda. No Staljin nije lako priznao činjenicu da će njemačko-sovjetski/ruski rat trajati godinama već je želio postići brzu pobjedu. Zato je ponovo natjerao svoje armije u napad u siječnju i veljači 1942. i time ih izvrgnuo strahovito strateški besmislenim gubicima. I jedan i drugi diktator (Hitler je 19. prosinca preuzeo vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta, a Staljin 22. lipnja 1941.) neposredno su vodili vojne operacije - dvojica amaterski vojskovođa na čelu najbrojnijih i najmoćnijih vojnih snaga u povijesti.
Staljinove odluke su dovele do najvećeg vojnog opkoljavanja ikada kod Kijeva, opkoljavanja kod Vjazme i Lenjingrad nije dovoljno dobro zaštićen od opsade. Pogriješio je u rano ljeto 1942. kad je forsirao napad na izgubljene dijelove Ukrajine što je Nijemcima otvorilo put daljnjeg prodora i osvajanja Rostova i Harkova. Odredba broj 227 od 28. srpnja 1942. zabranila je povlačenje na frontu: "Nijedan korak nazad!"
Staljin je ozbiljno shvaćao svoju ulogu vrhovnog zapovjednika Crvene armije. Ni dana se nije odvajao od praćenja ratnih operacija. Sastajao se najmanje dva put dnevno s predstavnicima operativnog stožera ili zapovjedništva radi provjere događaja ili potvrde vojnih direktiva. U Staljinovom stožeru u Kremlju objedinjeni su Državni komitet za obranu (GKO) i Vrhovno zapovjedništvo (Stavka) pa je tim uspostavljena tijesna veza između pozadine i fronta. Staljin je redovito slao visoko rangirano izaslanike radi praćenja događaja na svim sektorima, i oni su podnosili izvještaje neposredno njemu. Ponekad je i telefonski razgovarao s generalima ili dužnosnicima te izdavao zapovijedi ili požurivao njihovo izvršenje.
Mnogi stranci-saveznici koji su za vrijeme rata dolazili u Kremlj ostajali su zapanjeni vidjevši u kakvim je sve problemima, velikim i malim, vojnim, političkim i diplomatskim, Staljin osobno donosio odluke. On je zapravo bio svoj vlastiti vrhovni komandant, vlastiti ministar narodne obrane, vlastiti intendant oružanih snaga, vlastiti ministar opskrbe, vlastiti ministar vanjskih poslova i čak vlastiti šef protokola. Stavka je bila smještena u njegovim uredima u Kremlju. Sa svoga uredskog stola Staljin je održavao neprestanu i neposrednu vezu s komandama pojedinih frontova, i promatrao, nadzirao i čak vodio bitke i kampanje na bojnom polju. Radio je 14-15 sati dnevno što je dovelo do pogoršanja njegova zdravstvenog stanja.
Staljin je i s istog mjesta upravljao i drugom fantastičnom operacijom. Riječ je o evakuaciji i preseljenju više od 1300 tvornica i industrijskih postrojenja iz zapadne Rusije i Ukrajine na Volgu, Ural, Sibir. To nije bila samo evakuacija strojeva i tvorničkih postrojenja nego i milijuna radnika i njihovih obitelji. U stankama između jednog i drugog takvog zadatka on bi se npr. cjenkao i pogađao sa savezničkim predstavnicima poput Beaverbrooka i Harrimana o količinama aluminija i kalibrima vojničkih pušaka ili protuzračnih topova koje će zapadni Saveznici poslati Rusiji. Ili bi se sastajao s gerilcima daleko iza crte bojišta te dogovarao s njima operacije u neprijateljskoj pozadini. Kasnije tijekom rata se broj inozemnih posjetitelja sve više povećao, a Staljin bi ih primao kasno uvečer ili u sitne jutarnje sate. Poslije dana ispunjenog primanjem vojnih izvještaja, donošenjem operativnih odluka, davanjem ekonomskih direktiva i diplomatskim natezanjima, Staljin bi pred samu zoru čitao najnovije izvještaje s pojedinih bojišta ili kakav povjerljivi izvještaj o moralu civilnog stanovništva od strane NKVD-a.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
