U svojoj dugačkoj vladavini Josif Staljin je neprikosnoveno upravljao Sovjetskim Savezom od kasnih 1920-ih sve do svoje smrti 1953. U tom periodu bilo je puno uspona i padova, boljih i lošijih dana, izvanrednih postignuća i krvavih nedjela i čistki, ali razdoblje Drugog svjetskog rata je posebno. Tada su Sovjetski Savez i njegov vođa bili ključni i presudni akteri u najkrvavijem sukobu u povijesti čovječanstva koji je odredio tijek povijesti do današnjih dana. Premda su Staljin i njegov SSSR prvu trećinu rata bili svojevrsni suradnici i partneri Trećeg Reicha, od lipnja 1941. do svibnja 1945. bili su ključni protagonisti otpora Hitlerovom ratnom stroju. Definitivno, Staljinov SSSR je najviše doprinio pobjedi savezničke koalicije. Uloga Staljina kao vrhovnog zapovjednika Crvene armija bila je neizostavna i najvažnija u sovjetskom ratnom naporu.
U 3.15 sati 22. lipnja 1941., njemačka vojska je prešla rijeku Bug započevši invaziju na SSSR, napavši Crvenu armiju koja je dobila strogu Staljinovu naredbu da ne odgovara na provokacije. Ta diktatorova odluka pogoršala je neke prethodne njegove odluke. Najveći Staljinov propust bilo je slijepo vjerovanje da Treći Reich neće napasti Rusiju 1941. Uz to, Staljinova vojna strategija zasnivala se na ideji da će ako neka sila napadne SSSR granične jedinice zadržati i ometati napadačke snage dok se Crvena armija mobilizira, koncentrira te napadne neprijatelja i potisne ga natrag na njegovo tlo. No takva se strategija raspala za samo nekoliko sati nakon početka Operacije Barbarossa. Iznenadni njemački napad potpuno je zbunio sovjetske trupe. Greška je bila i odluka da se nakon sovjetskih teritorijalnih proširenja 1939.-1940. nisu gradila nova obrambena utvrđenja na novim granicama. Također, tvornice oružja i materijala nisu premještene iz zapadnih dijelova države iza Urala.
Georgij Žukov je alarmirao Staljina o početku Operacije Barbarossa u 3.25 sati ujutro 22. lipnja, 10 minuta nakon početka operacije. Staljin je bio u strahovitom šoku. Još uvijek nastojeći se uvjeriti da Nijemci provode samo "provokativne akcije" zabranio je odgovaranje na napad koje je zatražio zapovjednik Pavlov. Tek u 6.30 h odobrio je uzvraćanje. Ostatak dana Staljin je pomno vijećao sa svojim političkim i vojnim vođama, dok je Kremlj počeo shvaćati opseg katastrofe. Iz Moskve su izbezumljeno slali sovjetskim armijama pozive da krenu u napad koji će paralizirati neprijatelja i otjerati ga natrag preko granice, ali su ti pozivi bili besmisleni. Kad bi sovjetske armije pokušale stati, napadačke su ih jedinice opkoljavale u velikim kliještima i izbacivale iz stroja.
Staljin tjednima nije bio u dodiru s vojnom stvarnošću nakon početka rata. Ne zato što je izgubio dodir sa stvarnošću kako je tvrdio Nikita Hruščov u godinama destaljinizacije već zato što je užurbano i neprestano radio. U prvom tjednu nakon njemačkog napada psovao je suradnike i generale i prijetio im. Ipak nedvojbeno je vodio glavnu riječ i upravljao situacijom. U dnevniku njegova ureda registriran je beskonačni niz posjetitelja i savjetovanja: 22. lipnja zavedeno je 29 sastanaka od 5.45 h ujutro kad je objavljena vijest o njemačkom napadu, do 16.45 h popodne. Sljedećeg dana sastanci su počeli u 3 ujutro i trajali do gotovo dva sata sljedećeg jutra. Sljedeća tri dana sastanci i razgovori trajali su sve do 23.30 h ili 24 sata. Staljinov ispijen i napet izgled nije bio rezultat živčanog sloma nego prekomjernog očajničkog i neobuzdanog rada.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
