Pri proučavanju ekonomskih i socijalnih posljedica nezaposlenosti izuzetno velik značaj pridaje se pojavi 'odljeva mozgova' iliti u originalu 'brain drain'. Zašto je tome tako? 'Odljev mozgova' jedna je od najvažnijih posljedica problema nezaposlenosti u svijetu. Posljedice 'odljeva mozgova' širokog su razmjera i imaju vrlo negativan pa čak i poguban učinak na društvo u kojemu je ova pojava prisutna. Vrhunski stručnjaci svojim znanjem i radom pridonose povećanju stupnja razvoja zemlje, njene proizvodnje te standarda stanovništva. Stoga, njihov odlazak neizbježno uzrokuje usporavanje ili čak nazadovanje privrede matične zemlje te, s druge strane, napredak privrede zemlje u koju su otišli. Među emigrantima ima razmjerno više darovitih i kreativnih (pa i afirmiranijih) istraživača negoli u istraživačkoj populaciji koju napuštaju i onoj u koju dolaze.
Portesovo komparativno istraživanje grupe liječnika koji su iz Argentine otišli u SAD i skupine liječnika jednake dobi i stručne spreme koji nisu napustili zemlju pokazalo je da su emigranti završili studij s boljim prosječnim ocjenama, da su češće dobivali profesionalna priznanja, te da su objavili više članaka i knjiga. Takva kvaliteta istraživača-migranata višestruko uvećava neizračunljivi gubitak znanstvenih sredina zemalja iz kojih dolaze. Visokoobrazovani stručnjaci ulaze u prioritetnu kategoriju imigranata. Nude im se dobre mogućnosti zapošljavanja i osigurano mjesto stanovanja u zemlji u koju žele doseliti. Sam termin 'brain drain' skovan je 1962. godine, a odnosio se na izvješće British Royal Societya u kojem se pisalo o odlasku inženjera iz Velike Britanije u Sjevernu Ameriku . Od tada je ušao u širu upotrebu u vezi s migracijom obrazovane radne snage iz zemalja u razvoju u razvijene države.
Sam početak odljeva mozgova moguće je pronaći već u mitologiji. Pod skrbništvom boga Hermesa, zaštitnika putovanja, trgovine, otkrića i znanosti, istakli su se prvi emigranti Prometej i Dedal. Oni su morali emigrirati zbog sukoba sa silama na domaćem tlu. Najvredniji ljudski potencijal oduvijek se kretao i ostajao tamo gdje je našao najpogodniju klimu za svoj rad i razvitak. Odljev mozgova odnosi se na odlazak visokoobrazovanih ljudi, slikovito mozgova, u inozemstvo te u pravilu predstavlja migraciju kao odraz djelovanja tržišne radne snage u kojoj poslodavci u razvijenim i bogatijim zemljama mogu ponuditi bolje uvjete rada i veća primanja visokoobrazovanim ljudima, nego im se to nudi u vlastitim zemljama. Odljev mozgova predstavlja redistribuciju ljudskog kapitala iz jedne države u drugu pri čemu je dobit na strani zemlje emigracije.
Epidemija novog doba ili normalno kretanje u globaliziranom svijetu
Zbog nužnih reformi, ali i rastuće uloge znanja u globalnoj konkurentnosti, odlazak intelektualaca nepovoljno se odrazio na razvoj tih zemalja. Usprkos tomu, zadržavanjem niskog ulaganja u znanost, te ustrajnom marginalizacijom znanstvene struke, u većini slučajeva nije učinjeno gotovo ništa kako bi se zaustavili trendovi ili preokrenuli ovakvi trendovi, pa se tehnološki jaz između razvijenih i zemalja u razvoju i dalje povećava. Točne statistike o proporcijama odljeva mozgova ne postoje, iako se procjenjuje da danas između 1,5-2 milijuna znanstvenika živi u inozemstvu. Od čega više od polovice u Sjedinjenim Državama. Zbog velikog izdvajanja za znanost Amerika je uspjela zauzeti vodeće mjesto među svjetskim sveučilištima, u top 15 najboljih sveučilišta našlo se čak deset američkih, od toga šest od osam članova prestižne Ivy lige, te stvoriti još uvijek najbolje okruženje za razvoj znanosti.
Kako bi odgovorili na oštru američku konkurenciju, europski su političari prije 15-tak godina postavili kao strateški cilj da EU preuzme vodeću poziciju u svjetskoj konkurentnosti, no to se pokazalo kao nerealno očekivanje. Prema podacima Eurostata zemlje članice Europske unije na istraživanje i razvoj su 2015. potrošile 283 milijarde eura, što je 120 milijardi manje nego što je to uloženo u Americi. Izraženo u postotku BDP-a, zemlje EU su u tu svrhu izdvajale 2,03 posto BDP-a. Osim za Amerikom koja izdvaja 3 posto BDP-a u istraživanje i razvoj, Europa kaska i u odnosu na ostale svjetske ekonomije, za Južnom Korejom koja ulaže 4,15 posto BDP-a, Japanom sa svojih 3,47 posto BDP-a ulaganja. Ulaganja u istraživanje i razvoj u EU je otprilike na razini kao i u Kini, 2,08 posto BDP-a i nešto više od Rusije koja ulaže 1,15 posto. Zemlje EU-a potiče se da ulažu 3 posto BDP-a u istraživanja i inovacije do 2020. (1 posto javnog financiranja, 2 posto ulaganja iz privatnog sektora) – očekuje se da će se time otvoriti 3,7 milijuna radnih mjesta i povisiti godišnji BDP EU-a za gotovo 800 milijardi eura. Procjenjuje se da će uz postojeće uvjete Europskoj Uniji trebati još desetljeća da dostigne američku razinu ulaganja u znanost. Kao objašnjenje razlogu nedostatka novca u Europi navodi se i još uvijek preniska zastupljenost privatnog sektora u financiranju znanosti. U Americi gdje je suradnja velikih korporacija razvijenija, iz privatnog sektora dolazi oko dvije trećine novca. Na europskim je sveučilištima znanost vrlo fragmentirana, a kruta hijerarhija, komplicirane i često netransparentne procedure odobravanja i financiranja istraživačkih projekata, koče njezin daljnji razvoj. Istovremeno, europski stručnjaci zarađuju u prosjeku tri puta manje od njihovih američkih kolega, dok su razlike u zaradama još izraženije kada je riječ o renomiranim stručnjacima.
Europska nemoguća misija
Iako emigracija znanstvenika iz Europe prema SAD nije nova pojava, čini se da je upravo u posljednjim desetljećima brojka otisnutih znanstvenika u 'novi svijet' poprimila ogromne razmjere. Tako je primjerice 1949. godine u SAD imigriralo 'samo' 1369 znanstvenika i inženjera, a 1970. godine taj je broj udeseterostručen. Također, u to se vrijeme počeo smanjivati udio emigranata iz europskih zemalja, a povećavati 'odljev znanstvenika' iz ostalih dijelova svijeta, naročito iz azijskih i latinoameričkih zemalja. Dvije bitne razlike između nekadašnjih i suvremenih vanjskih migracija znanstvenika su masovnost i selektivnost. Nekad su odlazili samo rijetki pojedinci, a danas je to masovna pojava. S druge strane, selektivnost 'odljeva' se smanjila. Današnji emigranti nisu isključivo najistaknutiji znanstvenici već i oni recimo 'prosječniji'. Procjenjuje se da danas oko 400 tisuća vrhunskih stručnjaka živi u Sjedinjenim Državama, a gdje su još oni manje vrhunski. Istraživanje Europske komisije je pokazalo da se svega 13 posto intelektualaca koji su u zadnjih tridesetak godina napustili EU namjeravaju vratiti kući, a da bi se europski znanstveni sustav izjednačio s američkim trebao bi proizvesti ili privući barem pola milijuna novih znanstvenih kadrova.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
